Prekrasna je pozornica splitskoga Peristila prvi put ugostila izvedbu poznate Verdijeve opere Rigoletto, pisane prema drami Victora Hugoa. Tekst je to koji je u povijesti izazvao mnoge kontroverze, policijske reakcije, cenzure i zakašnjelu slavu, no najveća mu je vrlina svevremenost. Priča o Rigolettu, beskrupuloznom izrugivaču svega na Vojvodinu dvoru pretvorila se u tragediju karaktera kad se njegova kći Gilda zaljubila baš u tog lažljivog zavodnika. Štoviše, kad Rigoletto skuje ideju o Vojvodinu ubojstvu, stiže ga prokletstvo grofa kojemu se rugao kad mu je Vojvoda obeščastio kćer pa njegova Gilda, nevina žrtva ljubavi, daje svoj život za Vojvodu.
Redatelj Dražen Siriščević predstavio je Rigoletta kao sasvim suvremenu priču, moguću baš ovdje i danas. Likovi su opterećeni općeljudskim problemima – staležom, strastima, kompleksima, osvetom, ljubavlju i pogrešnim odlukama. Ne djeluju kao junaci nekog udaljena vremena i prostora, ogoljeni su, ranjeni i razočarani. Glavno pitanje koje se pokušava provući kroz priču je vrijedi li osveta više od ljubavi. Elia Fabbian (Rigoletto) i sopranistica Elena Moșuc (Gilda) u dramatičnoj su posljednjoj sceni snažno i emotivno prikazali odnos oca koji je htio osvetu i kćeri koja je htjela mir i ljubav, zbog koje umire svojom voljom, na rukama vlastita oca. Vojvoda od Mantove (Amir Saračević) bezobzirni je zavodnik koji, čak i kad pjeva himnu šovinizma „La donna e mobile“, zna da će njegov ubojiti šarm prikriti bezobrazluk. On nije osvojio samo naivnu Gildu, nego i privlačnu Maddalenu (Terezija Kusanović), sestru plaćenog ubojice Sparafucilea (Ivica Čikeš).
Kad se u obzir uzme da su neki pjevači u posljednji čas uskočili umjesto kolega koji nisu mogli nastupiti, a radi se o prevažnim ulogama, malo je reći da su oduševili. Bili su jednako uvjerljivi i u zahtjevnom pjevačkom dijelu, i u glumi koja je u posljednjem činu morala nositi težište izvedbe. Uz već spomenute operne legende u glavnim ulogama, pohvale zaslužuju i ostali izvođači čija je izvedba bila na najvišoj razini, a neki od njih dokazuju da se za budućnost splitske Opere ne moramo bojati (Giovanna - Bjanka Ivas, Monterone - Ivan Šarić, Marullo - Marko Lasić, Borsa - Špiro Boban, Ceprano - Mate Akrap, grofica Ceprano - Ivona Bosančić Lasić, vratar - Vlatko Belas, paž - Tea Požgaj).
Scenograf Slaven Raos oblikovao je pozornicu s poštovanjem prema okolnom antičkom prostoru, ali i dovoljno moderne slobode u izričaju. Dva nakošena lustera prepuna svjetlucajućih stakalaca izgledala su kao dva prizemljena pokretača radnje koji ruše sve pred sobom – ljubav i mržnja, a okvir ulaza u Rigolettovu kuću bio je minimalistički, ravnih linija, nenametljiv i potpuno uklopljiv u današnje vrijeme. Istom se mišlju o suvremenosti vodio i kostimograf Juraj Zigman koji je dokazao da raskoš i kićenost nisu rezervirani samo za renesansu. Kostimi su bili vrlo ekstravagantni i moderni, muška odijela kao posljednji modni krik, s bočnim porubima na hlačama i šljokičastim aplikacijama na rukavima, a ženske su haljine odisale ženstvenošću, eksplozijom boja, sjajnim korzetima s trakicama kao zaštitnim znakom, sirena krojevima, efektnim ukrasima za kosu.
Komplimente zaslužuju i sjajan zbor (sa zborovođom Franom Kussom) i orkestar splitskog HNK-a pod ravnanjem dirigenta Ive Lipanovića. Osim već stoput dokazane talentiranosti i profesionalnosti, uigranost je možda i ključan segment koji laičko oko često previdi jer sve prolazi u najboljem redu, no iza nje stoje mjeseci mukotrpnog rada. Cjelokupnu su sliku dodatno uljepšali članovi Baleta pod koreografskom paskom Igora Kirova. Oblikovatelj svjetla bio je Srđan Barbarić, suradnica redatelja Jelena Bosančić, a asistent dirigenta Jure Bučević.
Kombinacija tradicionalnosti izvedbenog prostora s izrazito suvremenim i hrabrim vizijama svih umjetnika uključenih u kreativni proces učinila je peristilsku premijeru „Rigoletta“ spektaklom koji je na svim razinama opravdao visoka očekivanja i oduševljenje publike.