Ante Roso je bio briljant hrvatske ratne tradicije, osoba širokih vidokruga, zanesenjak domoljublja i nadasve osobito zanimljiva i šarmantna pojava.
Rođen u Osječko-baranjskoj županiji, podrijetlom iz čudesnog četverokuta Imotski – Vrgorac – Ljubuški – Široki Brijeg (njegov je otac s tromeđe zabiokovskih općina, majka iz Lovreća kod Imotskog), veći je dio života proveo u svojoj drugoj domovini Francuskoj u kojoj je okončao svoj životni hod. Uz neupitno pravo obitelji o ovozemnom njegovu počivalištu, sluti se njegova spoznaja neuzvraćene ljubavi naroda kojem je darovao čitavog sebe. Nacionalni velikani ponos su svjesnog naroda, a njihov je humak mjesto hodočašćenja i pijeteta u metropolama država.
„Slatko i časno…“ – misao i vitez
Mudra je i velika misao kako je slatko i časno za domovinu umrijeti, a još časnije za domovinu živjeti. Bez dvojbe, ova misao nosi svu svoju puninu konteksta vremena i našeg odnosa prema njemu. I uvijek je tako bilo i bit će za sva vremena! Rijetko se na koga ova istina može primijeniti kao na viteza, hrvatskog feldmaršala Antu Zorislava Rosu. Ovaj naziv feldmaršal, general Glasnović često dodjeljuje onim zaslužnicima, a još više s ironijom u glasu, kojekakvim zgubidanima i lakejima – brojnom pasminom unutar roda hrvatskog. Od Rosine mladosti pod kišom šrapnela i kojekakvog streljiva u elitnoj francuskoj Legiji, preko prvih bojevih kušnji našega rata za Neovisnost i Slobodu – od Sljemena preko slavonskih ratnih praskozorja i priprema za njih, ustrojem prvih komando postrojbi pod motom Viribus unitis. Naročito hodeći po herceg-bosanskim gordijskim čvorištima general Roso je na sebe navlačio smrt. Možda ga ona baš zato nikako nije htjela.
Živjeti za domovinu – prepreke i odlučnost
Ono drugo, još slađe od umiranja, je časnije – za domovinu živjeti. Njemu (i ne samo njemu) živjeti za domovinu nisu dali brodari tonuće lađe, na brzinu prekrcani na splavi, a potom gospodari našeg ljudskog i narodnog usuda. Priječili su mu to ogradom od žilet-žice, ne ostavljajući nikakve šanse za prolaz kroz armirana hrvatska Kerka-porta.
Otisnuvši se „s onu stranu Plive“ kao prognanik koji čezne za svojom domovinom, još više Državom, nije nimalo dvojio kad su se nakon duge zime konačno pojavile, u tragovima, prve proljetne sunčane zrake. Poput tisuća onih oružju vještih i onih golobradih mladića koji su tek u muževe stasavali iz stotina zračnih luka diljem svijeta hitalo je u svoj rat za izbavljene izmasakrirane države ugurane u Karađorđevićevsku tvorevinu, a potom u Brozovu satrapiju i tamnicu bez vrata. Došli su ovdje kako bi u zajedništvu s nama otkovali strašne okove. Došli su potvrditi svojim očevima i djedovima, svojoj braći i rodbini – kako njihove muke nisu bile uzaludne. Svjesni strašnih brojki puno većih od pola milijuna umorenih i nekoliko milijuna apartheiziranih ili po tamnicama Titostravije i ulicama svjetskih metropola pogaženih. Svjesni da jedino zajedništvo domovinske i raseljene Hrvatske može osloboditi i obnoviti ostatke ostataka nekoć moćnog Kraljevstva. Svojim tijelima i minornim vojničkim sredstvima, potpuno razoružane Račanove SRH – korak po korak, rame uz rame pokazali smo čitavom svijetu kako se voli i kako se brani ljubljena „zemlja obećana“, taj hrvatski komadićak nebeskog Edena. No, bijahu tu i profiteri iz „uskih varoši“, još užih glava i morala.
Bojišta, pobjede i rukopis vojskovođe
Za nas koji bijasmo i koji jesmo važan je snažan kolektivni memento koji se očituje na svim mjestima gdje se okupljaju Hrvati. Duboko u sjećanje utisnuti rovovi i kišom nakvašeno, granatama izmrcvareno tlo vukovarsko, bezuspješna neprijateljska opsada bedema grada Dubrovnika, porobljena i krvlju natopljena zemlja Ravnih kotara, amputirana hrvatska Baranja i dijelovi Istočne Slavonije, Banovina i dijelovi Dalmacije... Pa onda velike pobjede od južnog bojišta preko Maslenice, Zapadne Slavonije i vjetra s Dinare. Očisti se nebo i zemlja Hrvatska od nečastivih hordi s istoka. Vraćen bi ponos kraljevskim stolovima Jajcu i Kninu, toj čvrstoj stijeni na kamenu urešenoj. Od bojnih Zrinski i Frankopan preko različitih vojnih formacija HOS-a te užurbani ustroj gardijskih brigada – sve su to prevažni momenti za obranu, a potom poraz četnolikih formacija s kokardom i petokrakom u fašističke snopove uvezanih. Pri svemu tome razvidan je rukopis hrvatskog vojskovođe i junaka, generala Ante Z. Rose, a u mnoštvu ofenzivnih djelovanja iznimno je njegovo nazočstvo i njegov osobni doprinos manjim ljudskim gubicima. Činjenica je kako je Zborno područje Split (ZP), s pridodanim mu postrojbama HV-a i HVO-a, skovanog imena Združene snage i njegovo vodstvo, napose pod dirigentskom palicom generala Gotovine, iznijelo najveći teret kroz osloboditeljske operacije od Korenice do Prevlake i diljem Zapadne Bosne. Mi koji smo bili sudionicima maestralnih, vojnički neupitnih, velikih završnih operacija znademo koliko se Gotovina oslanjao na iskusnijeg legionarskog suborca, koliko je sama njegova pojava na brifinzima i bojištima podizala naše samopouzdanje i doprinosila velikim uspjesima s minornim gubicima. Osim vojničkih vještina Ante je Roso imao široka znanja, zračio je šarmom časnika i džentlmena, nadasve je bio domoljub i plemenitaš od glave do zadnje kosti i kapi krvi. Bio je vojnik koji se prema podređenima odnosio prijateljski i s povjerenjem, a prema nadređenima vojnički ponizan, makar je u vlastitoj nutrini emocija bila često puta posve drugačija. Najtežim mu je zadatkom bilo preuzeti mjesto načelnika GS HVO-a, nakon njegova gotovo rasula, napose u posljednjoj fazi kad je njime zapovijedao Slobodan Praljak. Osim što je taj čovjek imao mnoge kontroverze, prilično upitnu osobnu prošlost (ne računajući solidnu izobrazbu), nije imao gotovo nikakve časničke vještine i što je najgore nosio je stigmu vlastitog oca. U takvim okolnostima dolazi baš na teritorij gdje je otac mu Mirko zajedno s Mitrom Vujičićem upamćen kao jedan od većih zločinaca. Kakav je kaos bio unutar HVO-a i njemu nadređenog političkog i upravnog kadra najbolje govori žaoka Mladena Naletilića zvanog „Tuta“ o „sedam sekretara SKOJ-a“, na čelu HRHB-a.
HVO, Washington i poratna svjedočanstva
O ovom liku, probisvjetu i kockarskom partneru kojekakvog jugo-ološa mogao bi se snimiti zanimljiv film, međutim Roso ga je bez ikakva respekta prilično primirio te je istovremeno održao misu svim podređenima o tome kako će se on odnositi u vrlo složenim političkim i ratnim okolnostima. Uz srpsku agresiju na RH i BiH, KOS-u i njegovim sponzorima je uspjelo izazvati vrlo krvavi i potpuno nepotreban hrvatsko-muslimanski sukob. Nažalost, upravo u to vrijeme se, napose u Srednjoj Bosni, razbuktao ratni požar s velikim gubicima na obje spomenute strane. Armija BiH ojačana mudžahedinima i ogromnim arapskim novcem izrasla je u respektabilnu vojnu silu.
U danu smrti generala Rose, AID-ov bilten Slobodna Bosna iz pera Samira Begovića dijametralno gleda na Rosinu ulogu prvog čovjeka HVO-a, ne uvažavajući notornu činjenicu da je Rosin pogled u Bosnu i njegove spone s njom, kao i autora ovog teksta pravaški, i zbog toga smo obojica bili pod žestokom lupom nekih zagrebačkih brežuljaka i dakako Izetbegovićeva pobočnika 1. ranga Fikreta Muslimovića – Fiće o kojem se tek u novije vrijeme donekle istinito i glasno zbori po bh. medijima. Dakle, vječitog sluge Aleksandra Ace Vasiljevića i beogradskih središta moći. Begoviću na znanje: upravo je spomenuti dvojac, od kojih je Aca nesumnjivi glavni arhitekt svega zla na Balkanu, bio mojim sudželatima, a presuda Vojnog suda u Sarajevu iz 1986., od konačno dvije godine – sitna je lovina, da su do kraja znali koga su imali u rukama!
S obzirom na gore navedeni razlog jačanja Armije BiH, general Roso je uz velike napore postigao solidne vojničke rezultate. Begoviću za podsjetnik, vidi kako se po zlu glasu 7. slavna brigada iz 3. korpusa provela u fajtu s Rosom ono oko Viteza i njegove tvornice Vitezit. Naravno, pripadnicima HVO-a je itekako pomogla američka uloga uzimanja čitave jugo-regije u sferu svojega interesa, dolaskom Clintonove administracije. Jasnim ultimatumima su privedene obje strane, što je najprije dovelo do primirja, a potom Washingtonskog sporazuma i ustroja združenog stožera HVO i Armije BiH na čelnim pozicijama s generalima Antom Rosom (i, gle čuda) notornim Fićom Muslimovićem, ujedno Izetbegovićevim savjetnikom za nacionalnu sigurnost u ratu – pametnom dosta! Šteta je što ozbiljnije nije produbljen taj sporazum, no nadajmo se da će EU ipak tu pogrešku ispraviti, ali ovaj put s cjelovitom BiH. General Roso će na nebesima moliti za to postignuće.
U svojem prvom poratnom interviewu (Nacional – veljača 1996.) detaljnije sam zborio o ovim temama i razlozima o tome zašto je Zagreb podigao rampu za moj odlazak po dogovoru s našim feldmaršalom u taj Združeni stožer. Sigurno su se bojali da me ne bi Fića skratio za glavu. Dajte-najte! No, kako sudbina obično vodi one koji to znaju, dogodio se, zahvaljujući Rosinoj prevazi za mene, moj ulazak na Livanjsko-Grahovsko ratište u svojstvu pomoćnika zapovjednika i glasnogovornika početkom „bitke svih bitaka“ – Zima ‘94.
Roso se nije pokajao i probranim riječima je zborio o PD-u ZZP Split – na čelu s tada pukovnikom Ivanom Zelićem, koji je nešto prije otišao na daljnju izobrazbu u Zagreb, obnašateljem njegove dužnosti Marijom Tomasovićem, ratnom legendom Petrom Malbašom, pjesnikom A. Šutrom i mojoj malenkosti. Na svemu što je proveo s nama u zajedništvu, u ime svih nas iskreno i neizmjerno – Hvala!
Bilo je časno učiti od boljih i družiti se živom riznicom znanja i iskustva.
Rodijače, kako si obično nazivao sebi bliske, spavaj snom pravednika i češće se pomoli za nas koji pomalo hitamo tebi u zajedništvo.
