Pobjeći od ljudi i grada u Splitu je moguće laganom šetnjom prema Marjanu u svako doba dana. Četrdesetak minuta lagane šetnje od stvarnosti nalazi se jedna od najljepših i najmisterioznijih crkvica u Dalmaciji iz čijeg dvorišta puca pogled na nebo i more zbog kojih je vrlo lako povjerovati u božanstva.
Crkva sv. Jere, odnosno sv. Jeronima, smještena je pod strmim liticama južnog Marjana i jedno je od najneobičnijih sakralnih mjesta u Splitu. Podignuta je tijekom 15. stoljeća na mjestu starije crkve sv. Cirijaka, a svoj današnji izgled dobila je u doba procvata renesansne umjetnosti u Dalmaciji.
Malena kamena građevina pravokutnog tlocrta izvana djeluje skromno, no u njezinoj se unutrašnjosti kriju vrijedni umjetnički detalji, među kojima se posebno ističe oltar koji je 1480. godine izradio poznati renesansni kipar Andrija Aleši. Crkva je posvećena sv. Jeronimu, jednom od najštovanijih svetaca u Dalmaciji, čiji je kult u Splitu bio toliko snažan da su ga Splićani stoljećima smatrali gotovo svojim svecem zaštitnikom.
Grob plemića Jeronima Natalisa i mrtvačka glava na grobnici
U crkvi sv. Jere na Marjanu sahranjen je, pak, jedan drugi Jere, Jeronim Natalis, splitski plemić i kanonik koji je sam odlučio da će njegova grobnica biti u crkvi sv. Jeronima, a grobnicu je sam izgradio za sebe i obitelj.
Zanimljivo je da Jeronim Natalis nije bio tek plemić i crkveni dostojanstvenik. Iako je pripadao jednoj od najuglednijih splitskih obitelji te je svojim sredstvima obnavljao i uređivao crkvu sv. Jere, na vlastitoj se grobnici nije predstavio ni kao plemić ni kao kanonik, već kao "l'eremito", odnosno pustinjak.
Time je želio naglasiti svoju povezanost s pustinjačkom tradicijom Marjana, koja je stoljećima privlačila ljude u potrazi za tišinom, molitvom i duhovnim povlačenjem. Upravo ta neobična kombinacija uglednog mecene i čovjeka koji se poistovjećivao s idealom samotnjačkog života čini Jeronima Natalisa jednom od zanimljivijih povijesnih osoba povezanih s crkvom sv. Jere.
Na grobnici stoji natpis Sepoltura di me Hieronimo Nadal, l'eremito, 1616., što u prijevodu znači Grobnica mene, Jeronima Natalisa, pustinjaka, 1616.
No detalj koji svima upada u oko nije natpis na spomeniku, nego mrtvačka glava uklesana na nadgrobnoj ploči. Iako suvremenom promatraču može djelovati pomalo jezivo, riječ je o simbolu duboko ukorijenjenom u kršćanskoj i europskoj umjetničkoj tradiciji.
Lubanja predstavlja motiv memento mori ("sjeti se da ćeš umrijeti") kojim se vjernike stoljećima podsjećalo na prolaznost života i neizbježnost smrti. Takvi su prikazi bili osobito rašireni u Italiji i na istočnoj obali Jadrana tijekom renesanse i baroka, kada su dalmatinski gradovi bili snažno povezani s venecijanskim kulturnim krugom. Za razliku od današnjeg doživljaja smrti kao neugodne teme, lubanja na grobu nije trebala izazivati strah, već podsjetiti da su bogatstvo, društveni položaj i zemaljska slava prolazni te da su pred smrću svi ljudi jednaki.
Upravo zato ovaj neobični simbol i danas privlači poglede posjetitelja, ostavljajući snažan dojam u skromnoj unutrašnjosti jedne od najzanimljivijih marjanskih crkava.
Tajanstveni pustinjački stanovi u litici Marjana
Pobjeći od ljudi, grada i svijeta nije potreba koja je nova ljudskom biću. O tome svjedoče litice pored crkve sv. Jere.
Neposredno iznad crkve nalaze se nekadašnji pustinjački stanovi, uklesani u strme marjanske stijene. Riječ je o skromnim nastambama u kojima su stoljećima živjeli pustinjaci, ljudi koji su svjesno napuštali gradski život i povlačili se u samoću posvećenu molitvi i kontemplaciji. Prostorije su dijelom isklesane u prirodnoj stijeni, a dijelom dograđene kamenom, stvarajući jedinstven sklop koji se gotovo stapa s liticama Marjana.
Upravo zbog te neobične povezanosti prirode i duhovnosti, eremitaž sv. Jere smatra se jednim od najvrjednijih primjera pustinjačke baštine na istočnoj obali Jadrana. Pustinjački stanovi svjedoče o višestoljetnoj tradiciji samotnjačkog života na Marjanu, koji je još u srednjem vijeku bio poznat kao mjesto tišine, molitve i duhovnog povlačenja.
