Festival dalmatinskih klapa Omiš oprostio se od Jakše Fiamenga biranim riječima. Ne čudi to jer akademik Fiamengo bio je nerazdvojno vezan uz klapsku pismu.
U nastavku pročitajte cijeli tekst koji je FDK Omiš objavio na svojoj Facebook stranici.
Blagdansko raspoloženje jutros nam je pokvarila tužna vijest, a Bog nas je, dok slavimo rođenje Kristovo, još jednom podsjetio na prolaznost života. Jutros nas je u 73. godini života napustio pjesnik, književnik, novinar i član Festivalskog vijeća, jednom riječju “Čovik od riči”, akademik Jakša Fiamengo.
Fiamengo je bio najplodniji poeta Festivala dalmatinskih klapa. Komižanin i Splićanin s klapskom adresom u Omišu više od tri i pol desetljeća, pohodio je i riječju slavio “najklapskiji” i “najbaštinskiji” Festival kao novinar, reporter, kroničar, ljetopisac, esejist. Autor je niza stihova koji su vrednovani kao kolektivno blago, nematerijalna baština koju citiraju i pjevaju ne samo Dalmatinci, ne samo Hrvati, već svi koji razumiju i znaju ovaj naš jezik ili su ga upravo zahvaljujući njegovim stihovima bolje upoznali i zavoljeli. Kao dvadesetogodišnjak Jakša je 1966. godine, “u duetu” s prijateljem, također novinarom i pjesnikom Momčilom Popadićem, objavio prvu zbirku poezije znakovitog naslova “Stepenište” i od tada ovaj plodni antologijski hrvatski pjesnik, bard dalmatinske pjesme, stvara i nadahnjuje brojne poklonike, niže četrdesetak knjiga za koje je dobio najuglednije nagrade, objavljuje eseje, kritike i scenarije, piše stihove koje uglazbljuju najistaknutiji skladatelji klapske pjesme, hrvatske estrade, skladatelji za zborove i dječje ansamble. Bio je član Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva skladatelja, a od 2014. i redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Pjesme su mu prevođene na petnaestak svjetskih jezika, a dugi je niz godina bio urednik Biblioteke suvremenih pisaca Književnog kruga Split. Iako pjesnik, Jakša je radni vijek proveo kao novinar i urednik Slobodne Dalmacije.
Jakša i Omiš voljeli su se javno. Iskra te obostrane privrženosti vuče korijene iz 1981. godine kad se na omiškoj Pjaceti Jakša prvi put pojavio kao autor stihova dviju skladbi – “Bodulska” koju je skladao Zdenko Runjić i “Kala o’ života” koju je uglazbio Duško Tambača. Tijekom prvih pola stoljeća Festivala Jakša je obogatio omišku pjesmaricu s više od 50 uglazbljenih tekstova. Prva Jakšina pjesma, s kojom je autor glazbe Krešimir Magdić osvojio prvu nagradu stručnog žirija 1990. godine, “Sutra će te ponit” postala je jedna od najizvođenijih klapskih pjesama. Upravo je s Magdićem stvorio niz uspješnica, a Jakšine stihove za “Omiš” uglazbljivali su i Srđan Berdović, Siniša Leopold, Stjepan Mihaljinec, Duško Tambača. Prvi je dobitnik Nagrade za najbolje stihove “Drago Ivanišević” pri njenom utemeljenju 1994. godine i od tada do danas osvojio je čak 13 puta, što znači da je više od pola dodijeljenih priznanja pripalo Jakši. Baš kako su nekoć stari Grci lovorovim vijencem posvećenim Apolonu kitili svoje najbolje pjesnike, a potom su tu tradiciju njegovali u renesansnoj Italiji ovjenčavši primjerice Petrarcu, tako je Jakša kao najtrofejniji omiški autor stihova zaslužio slavu, bez namjere da uvrijedimo druge autore, da ga prozovemo omiški “poeta laureatus”. Da mu ujedno pripada naziv i “poeta doctus”, dokazuju njegovi skladani stihovi koji su kvalitetom, sadržajem, bogatstvom motiva i figura prvo nagovijestili, a potom i nametnuli vrijednosne standarde te zauvijek zatvorili vrata banalnim rimama s kojima su se stručni suradnici Festivala mučili u njegovim početcima. Jakša je postao sinonim pjesničke Dalmacije jer klapska je pjesma, kako je sam Jakša znao reći: „…spoj s baštinom, sa životom i razgovor naših predaka. U klapi ne pjevaju samo oni na pozornici, već pjeva i vrijeme s njima.“
U moru Jakšinih pjesama praizvedenih na “Omišu” spomenimo one koje su mu donijele Nagradu “Drago Ivanišević”: “Ruko moja što si takla” (1994.), “Naši stari” (1996.), “Zemljo moja, kruhu blagoslovljen” (1998.), “Injoštar” (1999.), “Parce mihi domine” (2000.), “Kad zapiva klapa” (2004.), “U zemlju latinsku” (2005.), “Prošla je krasota” (2008.), “Do koščice svoje zadnje” (2009.), “Sićaš li se onih lita” (2010.), “Kandela” (2011.), “Za onu tvoju ponistru” (2014.) te “Kad mi sleti tić na dvore” (2015.). Jakša je na “Omišu” bio prisutan i kao novinar, službeni izvjestitelj Slobodne Dalmacije. Dobro je poznavao ljude, surađivao s organizatorima, ćutio klapsku pjesmu i pratio njen razvojni put te tako postao kroničar svih festivalskih zbivanja. U svojoj kolumni “Festivalije” u Slobodnoj Dalmaciji tijekom druge polovine osamdesetih Jakša je ispisao svojevrsnu “Kroniku malog mista”. Okom za detalje i osjećajem za malog čovjeka otrgao je zaboravu galeriju likova i anegdota koji su davali “šug” cijeloj manifestaciji, činili je autentičnom i jedinstvenom. Pod svjetlom reflektora kroničara Jakše našli su se tako i gazde konoba, i nosači stolica, i vrhunski tenori, i ton-majstori, i članovi Odbora, i omiška dica… Zahvaljujući Jakšinom peru koje je “notavalo” podjednako iza pozornice i nakon završenog programa, mnogi su “sporedni”, ali stvarni likovi, postali i ostali dio pisane povijesti rasute po periodičkoj arhivi. U isto vrijeme Jakša je bio i suradnik press-tima Festivala te je redovito pisao nadahnute eseje za godišnje kataloge. U njima je sažeo najljepše misli i osjećaje te oplemenio i dao novu dimenziju cijelom kontekstu klapske priče, krčeći joj put k priznanju UNESCO- a. Jakša je tijekom vremena postao jedan od zaštitnih znakova Omiša, a Omišani ne samo što su mu nekoliko puta priredili autorske večeri te mu 2005. uručili najviše festivalsko odlikovanje – Plaketu Festivala dalmatinskih klapa u Omišu već je Jakša Fiamengo, posljednjih godina bio aktivni član najvišeg savjetodavnog tijela – Festivalskog vijeća.
Neponovljiva je i nedostižna čarolija kojom su se Jakšine riječi razlile omiškim kalama i pjacetama, ušle u sve pore, a potom moćno poput vječne Cetine zagrlile sav taj drevni kamen, mili puk i časnu povijest već sročenu u rimu budućnosti, u veličanstveni krug. Jer, kako je pisao Jakša: „Klapa je krug, a središte mu je u Omišu.“
U svemu što je radio za omiški Festival vidljiva je istinska privrženost i ljubav. Pa zar bi bez njih bilo moguće napisati: „Kad se prijatelju umoriš od svega, kad ti sve dođe do grla, kad ti ništa ne polazi za rukom, kad ti se učini da se nigdje ne možeš sakriti, kad osjetiš da nikuda ne možeš pobjeći – reci mi ima li pametnijeg izbora da na sve to zaboraviš od pokoja koji može ponuditi klapski pjev, zatečen pri svom spontanom obredu pjesme u kakvoj dalmatinskoj kaleti, u betuli, pod zvonikom na trgu, na rivi? Poslušaj je, nipošto nemoj sjediti, već odaj toj pjesmi dužno štovanje stojećki, ponavljaj te riječi u sebi, drži se te glazbe, uživaj i podijeli užitak klape. I bit ćeš sretan.“
I bili smo sretni što smo dijelili trenutke s tobom. Zbogom dragi prijatelju i hvala ti na svemu!
