Nakon huliganskog ispada koji se dogodio u subotu na splitskoj rivi, većina građana izrazla je zgražanje, pa iako su pojedinci pokušali pronaći razlog da se napadaju drugačiji zbog obilježja na odjeći koji im se ne sviđa, većina civiliziranih građana zgrozili su se viđenim. Mnogi su u obranu onog drukčijeg Splita napisali „mi nismo takvi“, a neki i dodali „to nije Split naših očeva i djedova“. No je li tome uistinu tako?
Tragom ove informacije, u novinskim arhivima portal Morski.hr pronašao je nekoliko članaka koji ne govore tome u prilog. Naime povijest bacanja u more Beograđana, njihovih automobila, ali i Zagrepčana i Riječana, stara je najmanje pola stoljeća.
.png)
Slobodna Dalmacija 2003. godine vadi članak u kojem se autor prisjeća sraza Hajduka i OFK Beograda 1969. godine koji je prekinut u 52. minuti kod rezultata 2:2 nakon što se glavni sudac Pavle Ristić u jednom trenutku kao pokošen srušio na zemlju. Da skratimo priču, dosuđen je rezultat od 0:3 na štetu Hajduka koji dugo vremena nije želio priznati što se stvarno dogodilo. Glavni tajnik Hajduka Marko Vušković na klupskoj skupštini otkrio je napokon i što se stvarno dogodilo
„Dogodile su se velike demonstracije poslije te utakmice koja je najprije bila registrirana sa 0:3. Na Rivi su u moru završili automobili BG-tablica. Sjećam se jedne slike; gurnuli su autu u more i gledajući kako neko vrijeme pluta površinom okupljena gomila je pjevala u to vrijeme poznati hit Sergija Endriga ‘Kud plovi ovaj brod’. Bilo je tu automobila beogradskih vlasnika ali i rent-a cara. Tako su jednom našem Amerikancu na krivom ni dužnom bacili auto u more, sa robom i svim stvarima…
Iako je utakmica Hajduk – OFK Beograd najprije registrirana rezultatom 0:3 kasnije je odluka promijenjena i ostalo je 2:2, a “slučaj šišmiš” kasnije se izvlačio svaki put kad bi Hajduk bio upleten u neki do kraja nerazjašnjeni incident“, navodi citate iz Slobodne Forum hrvatskih integralista.
Tad nisu letjeli samo automobili i ljudi u more, nego su letjele i cigle. Riva je izgledala kao u ratnoj zoni, a za ovo postoje i fotografije u arhivskoj građi.
Ovakvi izgredi nastavljaju se i u desetljeću poslije, pa se u nedatiranom članku koji je Morski.hr dobilo, a prema dobi izgrednika se da zaključiti kako se radi o drugoj polovici 70-ih ili prvoj 80-ih. Novine pišu o „divljanju izgrednika“, a grupica razbijača napala je ni manje ni više, nego učenike. Napali su autobus iz Zvornika, neke bacili opet u more, a za „pozdrav iz Splita“ pobrinuli su se kamenovanjem vlaka na putu za Beograd. Šamarali su ih i tukli nogama, što je jedan od uhvaćenih od organa reda i priznao, pa se opravdao da je sličan tretman i on dobio prethodno u Beogradu.
I tada, a evo i danas, građani su se pitali „Što se dogodilo u gradu slavne prošlosti kad grupe mladih tako brutalno i bezobzirno tuku, razbijaju, otimaju i bacaju vršnjake u more“. I tada, a evo i danas kao da su kopirani i zalijepljeni naslovi o bezobrazluku, nacionalizmu, šovinizmu i huliganizmu kojeg neki nazivaju fašistoidnima.
I da se ne zadržavamo previše na dalekoj prošlosti koja kao opravdanje za sve svoje loše mentalne momente traži u Beogradu, nećemo čak ići ni do Zagreba. Za bacanje u more, koji će isljučivo ostati tema ovog članka, 25. travnja 1999. dosta je bilo biti Goranin. Naime mladića iz Fužina u Gorskom Kotaru, jednostavno su pretukli huligani s navijačkim obilježjima Hajduka i bacili ga u more. Problem je eto bio, što ne govori dalmatinskim dijalektom.
Cijeli članak na portalu Morski.hr možete pročitati ovdje.
