Branko Oblak slavi 79. rođendan. Strašan je to bio igrač „Zlatne generacije” Hajduka. Doveden je kao dodatna vrijednost, da pomogne tada mladim Ivićevim lavovima. A dugo je trajalo to očijukanje s „bijelima”. Baš nam je nedavno pričao Slaven Luštica, sin legendarnog i trofejnog hajdukovog trenera, kako je Branka Oblaka i Danila Popivodu, tadašnje reprezentativce ljubljanske Olimpije, upravo Slavko Luštica poveo na poznatu hajdukovu južnoameričku turneju. Da malo osjete splitsku nogometnu dušu, da ih se zarazi Dalmacijom, onom našom lipotom kojoj je malo tko mogao odoljeti.
I onda je Branko Oblak došao u Hajduk, onaj Ivićev, najveći, najzlatniji, i postao all-round igrač najboljeg Hajduka svih vremena.
Odigrao je samo 45 službenih utakmica u bijelom dresu i postigao 13 golova, a ostavio pečat kao da je igrao cijelo desetljeće. Debitirao je u Splitu, u kup-susretu sa skopskim Vardarom 12. kolovoza 1973., kada je postigao pogodak u pobjedi „bijelih” 5:1. S Hajdukom je osvojio dvije duple krune, 1974. i 1975. godine.
Nosio je broj devet, ali nije bio centarfor. Nije bio ni „lažna devetka”, kako danas vole reći neki stručnjaci. Bio je moderan vezni igrač, presudan za Ivićev „totalni nogomet” koji se tada igrao na našem stadionu i zbog kojeg su iz Europe dolijetali nogometni emisari snimiti što se događa u Splitu, na malom stadionu pod Marjanom.
A bilo je tu raznih anegdota. Stari plac bio bi ispunjen do posljednjeg mjesta, znalo se natiskati i do 35 tisuća ljudi. Baš pitam hajdukologa Slavena: „Pa gdje bi to stalo?” A kako i ne bi kada su po prekrasnoj zelenoj travi našeg igrališta trčali takvi velikani.
Zapadna tribina bila je pomalo i pomodna, na njoj su svoja mjesta imali viđeniji Splićani. Bilo je tu i ugostitelja od kojih se neki nisu baš razumjeli u balun. Tako je jedan, kad je čuo povike: „Evo kreće Oblak”, skočio sa sjedala, pogledao prema nebu i povikao: „Šta ću sad, stavio sam pred gostionom peći dva janjca”, izazvavši podsmijeh tribina te dugo ostao predmet splitske zafrkancije.
Branko Oblak bio je dio reprezentacije bivše države koja je nastupila na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 1974. godine. Među 22 izabranika bio je jedan od ključnih igrača, kao dio sedmorke hajdukovaca – Meškovića, Buljana, Mužinića, Peruzovića, Jerkovića, Šurjaka i Oblaka. Trebao je ići i Vilson Džoni, da se momčad sastavljala poštenije, bez utjecaja tadašnje politike i takozvanog republičkog ključa. Naravno, i Dragan Holcer da se nije ozlijedio te sezone.
A strašno je Oblak odigrao to veliko Svjetsko prvenstvo 1974., na kojem su dominirali Johan Cruyff s jedne i Franz Beckenbauer s druge strane. Htio ga je Miljan Miljanić odmah povesti sa sobom u Real Madrid, ali iz Hajduka su bili brži te ga prodali u njemački Schalke za tada rekordnih i basnoslovnih milijun maraka, uz pomoć tada nezaobilaznog menadžera Ante Dujmića.
Poslije će prijeći u minhenski Bayern, igrati s Breitnerom i Rummeniggeom, pa i doći s Bavarcima u Split, kada je u pripremama za Hamburger u zimu 1980. Ivić pokušao zavarati Zebeca. I baš se sjećamo kako mu je na centru pri zagrijavanju pohitao javiti se nekadašnji suigrač i prijatelj Dražen Mužinić. Zagrljaj dvojice hajdukovih modernih veznjaka… E, da nam se Oblak vratio za Hamburger, što bi to tek bilo...
Pred Svjetsko prvenstvo 1974., u pripremnoj utakmici reprezentacije protiv Engleske u Maksimiru, završenoj 2:2, zabio je prekrasan gol koji se i danas može pronaći na YouTubeu, a često se vrtio i u nekadašnjoj emisiji Sportski pregled.
A dovodio je Hajduk 1990. i Brankova sina Roberta, kada su Zdravko Reić i Jurica Jerković kao hajdukovi direktori htjeli u Poljudu okupiti „Čileance” i stvoriti strašnu momčad. Bili su blizu i Šuker i Boban, moj pokojni otac sve je dogovorio s Predragom Mijatovićem, da se priključe Jarniju i Štimcu, koji su već bili nositelji igre „bijelih”. Na kraju je sve ostalo samo na ideji i sjećanjima hajdukologije.
Na Poljud su te godine ipak stigli Kozniku, Bauman, Oblak, Slavica i Damir Čerkić, u turbulentnoj sezoni u kojoj se borilo za opstanak, a osvojio onaj kup u Beogradu koji s ponosom zovemo „Hajdukov ratni trofej”.
Kontaktirali smo Branka Oblaka u Ljubljanu, ali ga nismo uspjeli dobiti, uz obećanje Slavena Luštice da ćemo se s Oblakom vidjeti kada ovoga ljeta dođe u Split. Nadamo se da ćemo tada napraviti i razgovor za naš portal.
Vrijedilo bi to, gospodine Brane, jer bili ste strašan igrač. Reći će neki i najbolji koji je ikada u bijelom dresu istrčao na naš Stari plac.
