ITALIJA – AUSTRIJA

[O]rganizacija drugog Svjetskog nogometnog prvenstva (1934.) pripala je Italiji. Benito Mussolini, svjestan važnosti i utjecaja sportskih manifestacija na mase, u organizaciji ovakvog natjecanja vidio je izvrsnu šansu da se Italija prema svijetu prikaže kao država koja, na krilima fašizma, niže uspjehe na svim poljima. Čitavo prvenstvo bila je kulisa za fašističku propagandu.  Gradovi domaćini uglavnom su bili na sjeveru, a novi stadioni su sagrađeni u Napulju i Torinu (potonji i prigodno nazvan Stadio Benito Mussolini).

I baš kao što stvari nije prepuštao slučaju na domaćoj političkoj sceni (u tom trenutku, preko deset godina su Mussolinijeve političke metode uključivale ricinusovo ulje u boljoj, a internaciju u goroj varijanti), Il Duce se, kažu, nije želio kockati ni s ishodom Svjetskog prvenstva. Naime, još ranije se šuškalo o podmićivanjima dužnosnika FIFA-e da domaćinstvo Mundijala povjere Italiji umjesto Švedskoj (što se i dogodilo), ali i o tome da je Mussolini osobno birao sudce koji će suditi u utakmicama u kojima igra talijanska reprezentacija!

Talijani su u prvom kolu deklasirali Amerikance, a onda se (doslovno) potukli sa Španjolcima u četvrtfinalu. Naime, u prvom ogledu Talijanu Pizziolu slomljena je noga, dok je španjolski golman Zamora teško ozlijeđen. Utakmica je završena 1:1, a kako u to vrijeme nije bilo produžetaka ili jedanaesteraca kao danas, igrala se nova utakmica. U toj novoj utakmici čak su tri španjolska igrača zbog ozljeda bila primorana napustiti teren; u to doba nisu bile dopuštene zamjene, pa su Španjolci kraj četvrtfinala dočekali sa svega osam igrača i primljenim pogotkom koji ih je izbacio iz daljnjeg natjecanja. Italija je prošla u polufinale, a tamo ih je čekala – Austrija.

Talijanski neprijatelj iz ratova za ujedinjenje te, iz tadašnje perspektive, nedavnog Velikog rata, do polufinala je došla na krilima Matthiasa Sindelara kojeg su, zbog elegancije kojom se kretao po terenu, zvali „Čovjek od papira“ (o njegovoj tragičnoj sudbini i misterioznoj smrti koju godinu poslije dao bi se napisati zaseban članak).  No, bečki valcer nije mogao protiv koračnice. Grubi ogled na San Siru presudio je Enrique Guaita, Argentinac u dresu Azzurra. Naime, nekoć nije postojalo pravilo po kojem igrač ima pravo nastupati samo za jednu reprezentaciju, pa je Guaita, potpisavši za Romu, igrao za Italiju, a tri godine kasnije postao prvak Južne Amerike s rodnom Argentinom. Austrijski napadač Josef Bican kasnije je pričao da je sudac u jednoj situaciji, vidjevši da će austrijski nogometaš do lopte dotrčati prije talijanskog, loptu gurnuo u noge domaćinima…

Kako bilo, Italija je na koncu postala svjetski prvak. Pod vodstvom izbornika Vittorija Pozza uzeli su zlatnu medalju i na Olimpijskim Igrama u Berlinu ’36. te na Svjetskom prvenstvu ’38. u Francuskoj. Ta sljedeća dva zlata Talijani često navode kao dokaz da su tih godina imali najbolju ekipu te da im sudački poguranci nisu bili potrebni. Podvig Vittorija Pozza od 30 utakmica zaredom bez poraza izjednačio je upravo sadašnji talijanski izbornik Roberto Mancini pobjedom protiv Walesa. Pobijedi li danas Austriju, srušit će njegov rekord.

Sljedeća dva susreta Italija i Austrija odigrale su u kvalifikacijama za EURO ’72. Italija je slavila u Beču 2:1 te i prije uzvrata osigurala plasman na Europsko prvenstvo. U Rimu je završilo s miroljubivih 2:2. Austrija se na taj EURO nije plasirala.

Od tad se reprezentacije susreću samo na Svjetskim prvenstvima. U Argentini 1978. Italija je opet slavila s 1:0, golom Paola Rossija. Utakmicom protiv Austrije Italija je započela svoj put na Mundijalu 1990. gdje je bila domaćin. Ovog puta nije bilo Mussolinija ni Argentinca Guaite, ali se ukazao – Salvatore Totò Schillaci! Sicilijanac je u igru ušao s klupe u 75. minuti i zabio za pobjedu tri minute kasnije. Bio je to prvi od njegovih šest golova na tom prvenstvu. Austrija je ispala u grupi, a Italija na kraju osvojila broncu.

Posljednji susret bio je na Svjetskom prvenstvu 1998. Prije posljednjeg kola skupine C, Italija je već bila osigurala osminu finala i prvo mjesto; Austriji je, za prolaz ispred Čilea i Kameruna, trebala pobjeda. No, Talijani nisu imali milosti – savladali su susjede 2:1 i poslali ih kući. Hoće li to učiniti i večeras, a izbornik Mancini preskočiti legendarnog Vittorija Pozza po broju utakmica bez poraza, predstoji nam vidjeti.

WALES – DANSKA

Današnji ogled Walesa i Danske bit će prvi susret ovih dviju reprezentacija na velikom natjecanju.

Prvi međusobni službeni susret odigran je na startu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 1966. Danska je u Kopenhagenu slavila s minimalnih 1:0. Revanš u Wrexhamu odigran godinu dana kasnije završio je slavljem Velšana od 4:2. Ipak, bila je to pirova pobjeda; na Mundijal u Englesku iz te kvalifikacijske skupine nisu otišli ni jedni ni drugi, već prvoplasirani SSSR.

Do novih ogleda valjalo je čekati preko dvadeset godina; tad ih je ždrijeb spojio u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1988. u Zapadnoj Njemačkoj. Ovog su puta susreti ovih dviju reprezentacija izravno odlučivali o putniku na EURO – prvo su Velšani slavili na domaćem terenu s 1:0. No, zbog ranijih kikseva trebali su se neporaženi izvući iz Kopenhagena. Ali nisu uspjeli. Golom jednog od ponajboljih napadača u svojoj povijesti, Prebena Elkjæra, Danska je slavila i kvalificirala se na prvenstvo Europe.

Novi dvomeč odigran je opet u sklopu kvalifikacija za Europsko prvenstvo – ovog puta u pitanju je bio EURO 2000. Golom Bellamyja Wales je iznenadio Dansku na stadionu Parken i slavio s 2:1. No, u sljedećih pet susreta Wales je uspio pobijediti još samo slabašnu Bjelorusiju te nije bio ni blizu plasmana na EURO u Belgiji i Nizozemskoj. S druge strane, Danska se nizom pobjeda – uključujući i slavlje nad Walesom u gostima od 2:0 – dokopala doigravanja s Izraelom preko kojeg se plasirala na Europsko prvenstvo.

Posljednji susreti ovih dviju selekcija odigrani su u sklopu Skupine B Lige nacija 2018./19. Danci su slavili u obje utakmice i izborili promociju u Skupinu A. Favoriti su i uoči današnjeg ogleda.