Kad god se u javnosti rasplamsa rasprava o zaštiti kulturne baštine, u prvom se planu nađu akademska struka, državni proračun i – posve opravdano – neprocjenjivi arheološki lokaliteti. Tek rijetko tko u taj razgovor pozove ljude koji se terenom bave svakoga vikenda, pod vlastitim financijskim i zdravstvenim rizikom, naoružani detektorom metala, zavidnim iskustvom i ono što ponekad nedostaje oficijelnoj arheologiji golemim entuzijazmom. Hrvatska zajednica amatera – arheologa broji stotine zaljubljenika u prošlost: branitelje koji su u hodu po brdima pronašli najbolju rehabilitaciju, meteorologe koji na tumul nailaze dok prate oblake, meštre za elektroniku kojima je logično produljenje hobija detektorska tehnologija, ali i mnoge druge koji su put do povijesti pronašli na najneobičnije načine.
Novi Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara donio je brojne novosti, ali i postroženja. Naši sugovornici kažu da je ovaj zakon de facto teritorij cijele države proglasio arheološkim nalazištem. Nova odredba da „detektorsko traženje sustavno ugrožava arheološki kontekst“ – preko noći ih je formalno gurnuo na rub (ili preko ruba) zakona. Kazne idu do 15 tisuća eura, a detektor se u svrhu potrage za artefaktima smije upotrebljavati samo uz prethodnu suglasnost nadležnog konzervatorskog odjela koju, tvrde sugovornici, dosad nitko nije uspio dobiti. Ovdje je bitno naglasiti da sam detektor metala nije zakonski zabranjen i smije se upotrebljavati, ali mu svrha ne smije biti pronalazak artefakata.
Što se događa kada država i struka istim paragrafom kriminaliziraju i „crne kopače“, koji noću razvaljuju grobne gomile radi zarade na crnom tržištu, i hobiste koji godinama anonimno dopunjavaju muzejske zbirke, izučavaju i promoviraju povijest svoga kraja? Koliko je zapravo velika njihova korist za znanost, jesu li doista devastatori ili potkapacitirani čuvari baštine, i mogu li se propisi prilagoditi engleskom, danskom ili njemačkom modelu, gdje detektori funkcioniraju kao pomoćno arheološko oko?
O tome smo razgovarali s više iskusnih tragača – „detektorista“, kako sami sebe kolokvijalno zovu. Razgovarali smo s njima u ljutom kršu Dalmatinske zagore koja krije tragove brojnih civilizacija; od onih prapovijesnih do modernih. Ako isključimo moderna vremena, najviše tragova za sobom su ostavila ilirska plemena sa svojim brojnim gradinama i gomilama, što cijeli ovaj prostor čini posebnim i podsjeća nas da je toliko toga još neistraženo, neotkriveno.
Više od ičega naši sugovornici su željeli istaknuti dvije stvari pa ću ih citirati i prije samog razgovora. Prvo, nikad i ni pod bilo kakvih uvjetima ne diraju grobna mjesta, bez obzira koliko su stara. Takva mjesta smatraju svetima i potpuno im je neprihvatljiv bilo kakav zahvat u takve prostore. Drugo, najoštrije osuđuju devastatore povijesne ostavštine. Ne samo to, osobito u posljednje vrijeme razvija se ilegalni arheološki turizam gdje nam stižu ilegalni lovci na artefakte. Moji sugovornici su znali takve ljude otkriti i upozoriti ih da to ne rade.
Što uopće znači biti arheolog amater?
„Prije svega znači voljeti povijest vlastitoga kraja toliko da ne možeš sjediti doma i čitati o njoj samo iz knjiga“, kaže nam sugovornik koji je zadnjih petnaest godina pretražio veći dio velebitskih kukova i prilaza. „Mojoj generaciji internet je otkrio golemi oceanski katastar starih karata, austrijskih i mletačkih vojnih izmjera, novinskih članaka iz 19. stoljeća, usmenih predaja zapisanih u zavičajnim monografijama. Sitni detalji – toponim ‘Stara cesta’, raspucani suhozid nasred ničega, komadić prapovijesne keramike razasut po brazdi – povezuju te dokaze u cjelinu. Detektor metala je samo lupa: on ti kaže ima li metala, ali ne kaže što je metal, artefakt ili nešto drugo. Postoje i lovci na metorite, i koriste upravo metal detektor. Pravu priču moraš rekonstruirati ti sam.“
Drugi sudionik intervjua opisuje hobi kao mješavinu sportske kondicije i visoke koncentracije: „S prosječnim detektorom ‘vidiš’ do tridesetak centimetara dubine. To je sloj koji će sutra preorati traktor ili samljeti roto brana. Ako predmet pokupiš danas, spašavaš ga od drobilice. Već sutra možda neće postojati.“ Treći pak naglašava psihološku komponentu: „Mi branitelji često kažemo da je to naša privatna fizikalna terapija. Dlanovi drže štap, glava sluša signal, chattering uma nestaje i pet sati smo u prirodi bez cigarete i bez kafića.“
Kakav je odnos države i službene struke prema vama?
„Otprilike kao da si došao na konferenciju o zdravoj prehrani s masnom pljeskavicom u ruci“, prepričava jedan od detektorista susret s voditeljicom službenog iskapanja. „Čim sam spomenuo riječ ‘detektor’, pogledala me kao da sam upravo priznao ratni zločin.“
Ostalima je iskustvo slično. „Muzej će preuzeti nalaze, ali te usput izgrdi što ih uopće imaš. Dobro ako ti kažu hvala, potvrdu o donaciji nikad ne dobiješ“, žali se drugi. „To stvara apsurdnu situaciju u kojoj ti želiš surađivati, no kad god zakucaš na vrata institucije – pogotovo s predmetom starim više od stotinu godina – tretiran si kao potencijalni kriminalac.“ Potvrdu o donaciji neki i dobiju, ali gotovo svi, dobiju jezikovu juhu s te strane i tretirani su kao kriminalci.
Ipak, povremeni primjeri dobre prakse postoje: „Na Kordunu smo s jednim lokalnim muzejem imali džentlmenski dogovor: detektoristi lociraju površinske mikro lokalitete, kustos izlazi na lice mjesta, naprave se fotosnimke i preliminarna konzervacija. No sve stane kad se promijeni ravnatelj. Sustavno rješenje mora doći s vrha, ne ovisiti o volji jednoga čovjeka.“
Konkretno – čime ste do sada doprinijeli arheologiji?
Odgovor počinje višestrukim nabrajanjem. „Darovao sam oko pedeset japodskih brončanih predmeta – dugmadi, fibula, fragmenata nakita – sve pronađeno u jednoj jami pri samom vrhu Velebita. To nije bio grob, dakle nije dirana grobna cjelina; svejedno, nakit bi istrunuo da ga nije zbrinuo muzej.“
Isti sugovornik nadopunjuje nerazjašnjene trase rimskog puta Via Flavia kroz Ličko senjsku županiju: „Pokojni Vlado Prpa 1970 ih je iscrtao rutu do Karlobaga. Ja sam detektorom i GPS om ulovio deset kilometara dionice koja na službenoj karti nije ni postojala. Ako publikuješ takav rad, struka te neće ni otvoriti jer nisi ‘njihov’.“
Drugi navodi ratno povijesni primjer: „Kod Jablanice sam, uz pomoć veterana i arheoloških konzervatora, locirao olupinu aviona iz 1943. – pala je ravno u šumu. Detektorom sam našao aluminijske fragmente, brojeve serije, a iskop je iznio i kosti pilota. Čovjekova obitelj napokon je obaviještena gdje je završio.“
Treći naglašava svakodnevne, „male“ nalaze: „To su površinske kovanice koje datiraju lokalitet, vrhovi koplja, zakovice, pafta. Nevidljivi su kad u polju prođe malčer; mi ih pokupimo, dokumentiramo GPS – koordinate i čuvamo dok ne pronađemo kustosa koji će nas poslušati.“
Koliko je novi zakon o kulturnoj baštini strog u usporedbi s europskim propisima?
Zakon je vrlo strog jer potpuno zabranjuje pronalaženje arheoloških artefakata detektorom metala. Za razliku od brojnih europskih propisa, on uopće ne regulira status amatera tragača nego ga jednostavno – zabranjuje. Problem počinje već u premisi: zakon je, čini se, pisao netko tko ne razumije kako detektor zapravo radi. Detektor nalazi metal, a ne „artefakt“. Signal može potaknuti obični čep piva ili ilirska brončana sjekira – to se saznaje tek kad se predmet pažljivo otkopa. Ako poslušamo doslovno tumačenje zakona, čep smijemo izvaditi i zadržati, a rimski novčić morali bismo baciti u prvi grm; apsurdno je što zakon ne prepoznaje razliku u kulturnoj vrijednosti.
Većina uređaja kojima se hobisti služe „vidi“ do otprilike trideset centimetara dubine, a cijena im se kreće od stotinjak eura do, u razvikanijim modelima, tisuću i pol. Dublja, „geofizička“ oprema koju struka priželjkuje košta desetke, pa i stotine tisuća eura, zahtijeva tim ljudi i na terenu je nepraktična. Čak i relativno pristupačni sustav poput Nokte Invenio – koji uz pomoć laptopa projicira obris predmeta u zemlji – stoji oko osam tisuća eura i gotovo je nemoguće nositi ga po brdima i šikarama. Drugim riječima, prosječni amater realno ne može ni pokušati „kopati dublje“ od oraničnoga sloja koji poljoprivredni stroj ionako prevrće svake sezone.
Tko god duže radi s detektorom zna još nešto: isti teren možeš pretraživati iznova i uvijek ćeš pronaći nešto što si prvi put propustio.
Vratimo se, ipak, ključnom članku zakona koji brani „traženje artefakata“. Članovi naše grupe nikada nisu imali problem s izričitom zabranom ulaska na zaštićena arheološka nalazišta – osobno ondje nemam nikakav istraživački užitak jer je kontekst već poznat. Na takva mjesta najčešće idu oni kojima je cilj samo „trofejni“ predmet, pa sami zaključite gdje ti predmeti obično završe. Umjesto da nas, koji svjesno izbjegavamo zaštićene zone i spremni smo raditi u suradnji sa strukom, zakon uključi kao partnera, on nas stavlja u istu kaznenu kategoriju s pravim pljačkašima.
Kako zapravo izgleda terenski dan jednog detektorista?
Ukratko: posao je „zaguljen“. Mnogi koje je privukla romantična priča – »upališ detektor, a blago samo ispada« – odustanu čim shvate da se to „blago“ većinom svodi na zahrđale čavle i čepove piva.
Da bi bio dobar detektorist, prvo moraš savršeno poznavati vlastiti uređaj i razumjeti što ti govori; to je najvažnija stvar. Druga je teren. Odabir lokacije priprema se na tisuću načina: gledaš satelitske snimke, analiziraš toponime, tražiš svaki povijesni zapis – makar samo rečenicu tipa: „Djevojka Mara čuvala ovce i spotaknula se o kamen…“ Slijedi izviđanje: hodanje po terenu i „pipanje“ prvih signala, ali i vizualni pregled – sitni komadići keramike, čudno složeno kamenje, nagli plato, promjena boje vegetacije, biljka koja tu očito ne pripada, blizina vode ili starog bunara, jedva zamjetan križ ure¬zan u stijeni.
Kad detektor „uhvati“ metal, moraš procijeniti je li predmet mlađi ili stariji i čiji bi mogao biti. Koliko je fragmenata na okupu govori hoće li se isplatiti daljnji rad, jer ni najuporniji ne može pregledati svaki pedalj stopostotno – čak i kad „izmaše“ doslovno svaki metar kvadratni. Uspjeh ponajviše ovisi o sreći, poznavanju uređaja, upornosti i vremenu koje si spreman uložiti.
Zaključak je jednostavan: ako ne voliš prirodu, nemaš strpljenja ni živaca i ne želiš stalno čitati, istraživati i učiti – ovaj hobi nije za tebe. Uzmi bicikl ili prošetaj psa; bit će ti manje frustrirajuće.
Što radite kad nešto vrijedno iskopate?
Kad izvadim predmet iz zemlje, prvo ga – kako sam volim reći – „nosim kod sebe, utvrđujem od kojeg je materijala, čiji bi mogao biti i pokušavam što točnije odrediti vremensko razdoblje“. Tek nakon toga slijedi pažljivo pranje običnom vodom, čišćenje „bez ikakva oštećivanja“, osnovna konzervacija i uredno spremanje.
U idealnom bi svijetu sljedeći korak bio sasvim jasan: „Ja prvi odnija bih ih struci na uvid, da zajedno odgonetnemo predmet, zajedno utvrdimo starost, zajedno proučimo sve činjenice s lokacije, a ako je nalaz važan, da zajedno izađemo na teren, otvorimo probnu sondu i potražimo još.“ U takvom scenariju arheolozi bi vodili istraživanje, ali bi, ističem, „slušali i iskusnijega s terena gdje sonda ima smisla“. Oni bi mene naučila dio metodike, ja njih finesama terenskog „čitanja“ zemlje – win win, kako kažu Englezi. Čitanja terena i fizičkim manifestacijama istoga koji ukazuju na mogućnost postojanja lokaliteta
Međutim, kad se s predmetom doista pojavim u muzeju ili institutu, uslijedi, citiram, „pljuvanje, prijetnje policijom i nebuloze tipa: ‘Vi devastirate, tko ste vi da uopće nešto dirate?!’“ Umjesto suradnje počinje – kako to slikovito nazivam – „psihijatrija“.
Zbog toga sve nalaze zasad čuvam sam. Ne smatram ih „svojima ni ičijima ponaosob, nego našima sviju, onih mjesta i ljudi u čijoj su okolici pronađeni“. U tom smislu vidim se kao privremeni, „sveti čuvar tih predmeta“ dok ih ne uspijem „udomiti u muzej ili dom kulture, gdje će biti izloženi na svjetlu dana i pričati svoju priču, a ne ležati nabacani u depou ili, ne daj Bože, nestati iz muzeja ili muzejskog depoa pod stavkom ‘zagubljeni’.“
Postoji li predmet koji biste izdvojili?
„Iskreno – ne,“ odgovara većina. „Svaki predmet priča dio mozaika: od ilirskoga koplja do aluminijske žlice iz Prvoga svjetskog rata. Nama je vrjednija priča od tržišne cijene; da mi je važan novac, odavno bih prodavao na eBayu, a ne hodao po blatu s ruksakom od deset kila.“
Upravlja li se dobro postojećim nalazištima?
„Nažalost, ne.“ Navode tumule, odnosno prastare grobove, pretvorene u vojna gnijezda, gradine zarasle u šikaru, nedostupne ili nepostojeće poučne staze, zaštićene arheo zone koje nemaju svoju zakonski propisanu tablu o zaštićenom području, nedostatak konzervatorskog nadzora kod infrastrukturnih projekata. „U Facebook grupi ‘Arheologija – struka ili ipak ne?’ svaki dan objavljujemo fotografije svježe raskopanih grobnih gomila ili kamenoloma koji doslovno melje bedeme ilirske gradine.“ Objavljujemo sve nepravilnosti vezane za očuvanje kulturne baštine, od devastacije samih arheoloških lokaliteta i brige za iste nakon iskapanja do same brige lokalne i strukovne zajednice o poznatim lokacijama.
Jesu li vaši nalazi ikad izmijenili službenu znanstvenu sliku?
Imam konkretan primjer – prof. Miletić s Filozofskog fakulteta u Zadru piše o rimskim putevima u Dalmatinskoj zagori. No kad usporedim njegove navode s onim što sam osobno istraživao na terenu, mogu sa sigurnošću reći da je dosta toga netočno. I ne govorim to olako – imam konkretne terenske dokaze koji potvrđuju drukčije.
Ali što bi se dogodilo da ga nazovem i pokušam mu to iznijeti? Prvo bi, naravno, bilo pitanje: „Tko ste Vi?” A kad bih rekao da sam amaterski arheolog i tragač s detektorom metala, vrlo vjerojatno bi uslijedio poznati ton prekinute veze – „tuuu-tuuuuu...”.
U najboljem slučaju, jedan manji postotak bi me možda saslušao, ali najčešći ishod bio bi da me se etiketira kao „devastatora”, uz standardne prijekore i podcjenjivanja. Još i gore – neki bi reagirali s podrugljivim „ahahaha, amaterski arheolog? Ajde, mali, lovi rakove...”
Zato, iako vjerujem da moja istraživanja mogu ozbiljno doprinijeti boljem razumijevanju nekih povijesnih činjenica, nažalost, često se suočavam s podcjenjivanjem, odbijanjem i uvrjedama. Umjesto da padnu na plodno tlo suradnje i otvorenosti, te spoznaje padaju na kamenito tlo predrasuda i zatvorenih vrata.
Zapostavlja li se kod nas prapovijest?
Prapovijest se u Hrvatskoj formalno ne zanemaruje; pravo je pitanje tumači li se ona ispravno. Moj je odgovor, nažalost, veliko NE. Vidim da prapovijest čak više zanima mnoge profesionalne arheologe nego srednji vijek, barem one koji mi se povremeno jave pod punom diskrecijom. Ali kada prijeđemo s iskopavanja na interpretaciju i popularizaciju nalaza, ondje – figurativno rečeno – „poželim posegnuti za letvom punom zahrđalih brokvi“.
Ne mogu, primjerice, prihvatiti termin „grčko ilirski“. Predmet je ili grčki ili ilirski; sve starije od otprilike 1600. pr. Kr. ne može se objašnjavati pričama o „svemircima“ ili stalnim „seobama“. Kontinuitet je, po meni, očit, a moderna genetika dovoljno je uznapredovala da to i potvrdi. S obzirom na nultu važnost ljudskog materijala iz tumula, uključujući ljudske kosti, iskreno se nadam da postoji adekvatan depo u koji se iskopani materijal odlaže i čuva. Je li se do sada pristupilo sustavnoj DNK analizi takvog materijala? Mi zapravo ovdje imamo mogućnost dokazati ili odbaciti pretpostavku da su ti ljudi bili naši preci. Nečuvanje takvog materijala smatrao bi nacionalnom izdajom, blago rečeno. Grobovi su superiorni dokaz svega dogradanja na nekom prostoru i neiscrpan izvor informacija.
Kao ilustraciju površne senzacionalističke interpretacije navodim svježi primjer s Biokova: novinski je naslov trijumfalno objavio „Pronađen pastir star 4500 godina!“. Zbilja vjerujemo da je netko, prije četiri i pol tisućljeća, nosio anonimnog pastira na vrh planine i pokrio ga desecima tona kamena? Volio bih da istraživačici koja je vodila taj projekt stavim jedan od tih kamenova u ruke pa da zajedno pješačimo do vrha; kad bi osjetila težinu, možda bi i sama preispitala toliko smionu interpretaciju.
Ispričavam se na strasti – već osjećam kako mi ponovno raste tlak – pa ću ovdje stati i prijeći na sljedeće pitanje.
Kako vidite predantičku Dalmaciju?
„Kao kontinuum, ne kao niz ‘prekinutih civilizacija’. Iliri nisu nestali, nego su evoluirali; rimska vlast nije pomorila autohtono stanovništvo. Ustvari Rimljani su napravili veliki genocid i zatiranje ilirskog spomena. O snazi Delmata najbolje govori podatak da je Rim jedva savladao otpor Delmata, a služben povijest navodi da se i sam Rim u jednom trenutku prepao za svoju budućnost zbog Ilira. Nakon konačne pobjede nad Ilirima, cijelu će provincija nazvati Dalmatia po ratničkom plemenu koje ih je šokiralo svojom žilavošću. Kao svaki drugi osvajač ili napadač i u kasnijoj povijesti nije uspila istrijebiti kompletno stanovništvo. Većina je ostala živa, prihvatila tuđe običaje. Današnji toponimi, genetika, pa i narodni običaji to potvrđuju,“ kaže jedan od sugovornika, inače autor neobjavljene monografije o liburnijskoj keramici. Hodamo po svetom tlu – svaka šaka zemlje krije prah naših pradjedova. Kad to shvatimo, počet ćemo štititi i kamen koji izgleda bezvrijedno.“
Devastacije i pljačke – jeste li ih vidjeli?
Nažalost, jesam – i to u razmjerima koje većina ljudi ne može ni zamisliti. Otkako sam prvi put podigao detektor, shvatio sam da je gotovo devedeset posto tumula u mojem rajonu već razoreno. Uništavanje, međutim, nije počelo jučer ni s pojavom „crnih“ tragača; ono traje najmanje stoljeće i pol. Dovoljno je otvoriti dnevnike fra Luje Maruna pa će vam postati jasno koliko se od 1880 ih do početka Drugoga svjetskog rata gomila doslovno rascjepkalo da bi se iz njih izvukao besplatan kamen ili pokoji komad nakita za kućnu vitrinu. Fra Lujo Marunu se zapravo daje priznanje jer je zapravo u početcima arheologije spašavao artefakte da ne završe u talijanskim ili austrougarskim rukama i u stranim zemljama i njihovim vitrinama. Isto tako neki mu mogu prebaciti devastacije arheoloških lokaliteta zbog načina istraživanja. U socijalističkoj državi nadovezala se vojska: za terenske vježbe trebalo je brdo s dobrim vidikom, a tumul je nudio i visinu i gotov materijal za mitraljesko gnijezdo. Imam čitav niz primjera i fotografija – samo moram otići i ponovno ih snimiti – gdje je gornji plašt gomile doslovno odnesen i posložen u rov.
Kad su završili rovovi, pojavili su se novi akteri. Jedni su „crni“ detektoristi koji traže isključivo zlato i rimske denare; drugi su turisti planinari koji u ruksak ubace detektor za „uspomenu s puta“ i bez imalo grižnje savjesti kopaju ravno u središte grobne gomile. Dvaput sam doslovno morao otjerati kombi s poljskim tablicama – izvadili su alate i počeli prekapati tumul kao da traže krumpir. Postoji i manje vidljiv, ali jednako ozbiljan problem razminiravanja: pirotehničari nakon rata rade detektorima, svaki signal moraš iskopati jer možda zvoni mina, a možda rimski šljem. Nažalost, većini toga se gubi trag, a tek menji dio bica predan muzejima. Kroz sav taj kaos prolaze i arheolozi, ponekad i oni traže trasu ceste pa otvore tumul samo zato što je „zgodno mjesto za presjek“. Iskreno, ja bih najradije zabranio bilo kome – struci uključujući – da kopa grobove osim ako ne postoje stvarno neodgodivi razlozi. Grob je sveto mjesto, bio on prapovijesni ili novovjeki. Ovdje je jako bitno naglasiti da postoje brojna davno zaboravljena groblja gdje na terenu ne postoji bilo kakva vizualna indicija. Tada stupa na „scenu“ naše iskustvo. Detektor je dakle samo pomagalo. Čim shvatimo da je neki lokalitet groblje, idemo dalje. Upravo suprotno od onoga što nam struka predbacuje, a to je da smo devastatori.
Zbog toga me silno vrijeđa kad netko sav teret devastacija svaljuje isključivo na hobi detektoriste. Tko god u to vjeruje, neka ode na prvo brdo koje je u ratu služilo kao osmatračnica ili na kamenolom koji jede bok ilirske gradine: vidjet će da su kilometri suhozida već u prahu, a tumuli pretvoreni u hrpe šute. Mi možda ponekad izvučemo predmet iz takve kaše, ali to je čudo koje je preživjelo sve moguće dinamitne i tenkovske valove. Kazneno goniti nas, a ignorirati stotine tona već razorenog kamenja, jednostavno je – da se poslužim blagom riječju – licemjerno.
Poruka onima koji vas smatraju devastatorima?
Na kraju, moja poruka struci proizlazi iz svega što sam ranije rekao: kada bi itko iskreno izvagao obje strane medalje – nas amatere i vas profesionalce – shvatio bi da biste vi trebali moliti nas za suradnju, a ne obrnuto. Umjesto toga uporno trpimo vaše podcjenjivanje, etiketiranje i pogled s visoka, premda vam upravo mi nudimo terenske podatke kojih inače nikada ne biste došli. Izvadite glave iz dogmi, razmišljajte vlastitom logikom i postat će vam jasno tko želi pomoći, a tko je tu radi osobnog interesa; tko čuva, a tko razara. Shvatit ćete to vrlo brzo čim pokušate.
Paradoks je da upravo odredbe zakona koje nas kriminaliziraju najviše štete vama. Mi od detektora ne živimo; mi živimo za njega. To nam nije kruh, nego ljubav. Informacija je znanje, a vi se sada dragovoljno odričete čitavoga brda informacija s terena. Mi ćemo ih, zato što volimo ono što radimo, ipak nastaviti prikupljati – naći ćemo načina. Vi nećete, jer vam je to posao, a „morati“ je uvijek teže od „htjeti“. Morati je i ograničeno. Sretno vam, dakle, u moranju.
Dodatni komentari i prijedlozi
Nakon formalnoga intervjua razgovor se nastavio spontano, a u nastavku ću Izdvojiti najvažnije napomene mojih sugovornika.
1. Edukacija novih tragača
„Najveći nam je problem YouTube romantika – ljudi koji vide video u kojem svaki signal donosi zlatnik i kreću u polje bez elementarne kulture ponašanja. Potrebna je registracija i obvezna radionica: prava i obveze, zaštita privatne imovine, sanacija rupa, prepoznavanje mina.“
2. Nespojivost zakona o ‘slučajnom nalazu’ i novog Zakona o baštini
„Propis o slučajnom nalazu kaže da nalaznik predaje predmet policiji i ima pravo na nagradu u vrijednosti od minimalno 10 do maksimalnih 100 posto. Ukoliko se ne pronađe vlasnik, nalaz se vraća pronalazitelju. Novi zakon zabranjuje sam čin pronalaska ako je metal stariji od stotinu godina. Dva zakona međusobno su u koliziji jer detektor nije selektivan alat za nalaze. Dakle bez obzira na namjeru potrage, ne znamo hoćemo li nešto pronaći.
3. Ekološki aspekt
„U trinaest godina hobija izvukao sam par tona zahrđalog željeza: žice, metke, ruzinave čavle. Sve sam odnio u reciklažno dvorište. Uz kulturnu, postoji i ekološka korist.“
4. Poznati slučajevi iz Europe
„Sutton Hoo u Engleskoj otkrio je lokalni ‘kopalac rovova’ Basil Brown; danski Gevninge S brakteat također je detektorist pronašao kompletni rimskodobni depoi u Njemačkoj nerijetko su zasluga hobista. Kod nas bi se takva otkrića morala dogoditi ‘slučajno’, jer je svjesno traženje protuzakonito.“ Moramo spomeniti i umirovljenog majora britanske vojske gospodina Tonya Clluna, koji je detektorom pronašao točnu lokaciju bitke u Teutoburoškoj šumi između Rimljana i germanskih plemena. To je vrlo bitna bitka za sam Rim i cijelu Europu.
5. Prijedlog modela ‘dvojnog ključa’
„Svaki županijski muzej trebalo bi pretvoriti u nalazni ured. Detektorist prijavi izlazak preko aplikacije, nakon povratka preda nalaze na 14 dnevni stručni uvid. Država ima pravo prva otkupa; ako ne otkupi, predmet se vraća nalazniku uz izdanu potvrdu i fotografiju za arhivu.“
Nakon svega, može se postaviti pitanje je li mudro da je država okrenula leđa stotinama entuzijasta koji gaze kilometre planinarskih i drugih staza u potrazi za odgovorima koje krije naša povijest? Gubi li se tako prilika za partnerstvo koje su mnoge europske zemlje provele u praksu? Arheolozi amateri nude besplatni terenski rad, podatke u realnom vremenu i – paradoksalno – često najbolju zaštitu od pljačkaša i ljudi zlih namjera. Hoće li struka i zakonodavac prepoznati takvu ponudu ili će priča zauvijek ostati zakopana pod neprobojnim slojem nerazumijevanja? Ako pitate naše sugovornike, odgovor leži u njihovu motu: „Mi ne živimo od prošlosti, ali živimo za nju.“
