[VELIKO-SLOVO]P[VELIKO-SLOVO]ostaješ li s godinama mudriji? Pa, naravno. Samo budala iz grešaka ne nauči ništa, i kod njih ne vrijedi da je ponavljanje majka znanja. Ponavljanje je dokaz naivnosti i gluposti. Što si stariji, sito koje vodi do tebe sve je gušće, i jako teško ga je proći. Nekako, sve se iskristalizirala, postane jasnije, gledamo na svijet na potpuno drugačiji način. One najjednostavnije stvari postanu i najcjenjenije.
Više se ne zamaraš glupostima, niti se opterećuješ sitnicama. Na situacije nad kojima bih nekad očajavala, sada me i ne okrznu. Postaneš svjestan prolaznosti, ali i okrutnosti kojom si okružen. Sve više težiš miru, sve ti je dragocjenije vrijeme koje provedeš daleko od svih i svega. Stvoriš neki svoj svijet, i prilagodiš ga sebi. Dosta ti je razočarenja, dvoličnosti, laži, prijevara, posrtanja i padanja. Naučiš da samoj sebi stavljaš melem i mijenjaš flaster na srcu.
Razumjeti bez riječi, voljeti u tišini
Ono malo ljudi što imaš oko sebe, postaju sve vrjedniji. Često sebe uhvatim u razmišljanju. Promijenila su se vremena u kojima živimo, ali i ja. Postala sam manje tolerantna, ako je u pitanju netko do koga mi je stalo, a više kad su nebitni ljudi u pitanju. Postavila sam granice do kojih netko može ići, i nema odstupanja od njih. A ne treba nam puno u životu. Vjerujte mi, to je istina. Barem jedna osoba kojoj je stalo do nas, jedna koja će ti dati onoliko koliko i ti daješ. Znate li vi koliko je jedan običan zagrljaj moćan? To je esencija samog ljudskog odnosa.
Zagrljajem ogolimo dušu, srce,… on govori više od tisuću riječi. U njega stanu sve tuge, sva nadanja, sve rane i sve boli. A zagrljaj je najbolji melem za sve. U tom jednom zagrljaju umreš, i ponovno se rodiš. Takvu moć on ima, samo kad je s pravom osobom. Razumjeti bez riječi, voljeti u tišini… riječi te mogu prevariti, ali ne i zagrljaj. Ne grle samo ruke, duše su zagrljene. U tom zagrljaju možeš sve, jer sve poprima svoj smisao. Ah, taj zagrljaj!
Ogoljena duša
Samo sam se u njemu osjećala moćno, a tako krhko, jako, a tako slabo. Samo sam u njemu osjećala da je sve moguće. Opčinjenost, vrijeme kao da je stalo, a putuje prema vječnosti. Sve možeš zaboraviti, ali ne i taj osjećaj, tu posebnu povezanost koja se ne može opisati riječima. Ne trebaš ništa reći, a sve razumiješ. Tiha, a razarajuća emocija. Stojiš na zemlji, a lebdiš. Tako snažna energija je u njemu, poput tsunamija. Zagrljaj slama otpor, a obiluje povjerenjem. Dva tijela, a jedna duša, drugačije ga i ne mogu opisati. Znam, neće me svi razumjeti, ali dio hoće, onaj dio koji će jasno shvatiti značenje svake napisane riječi, koji znaju cijeli kolorit emocija koje izaziva ta jednostavna, a ipak, najposebnija povezanost. Besplatno je, ali je ulog velik, ogoljena duša.
Ne može se ona ogoliti pred svakim. Za njega treba imati tu posebnu osobu, onu koja je dio naše duše, a to će zauvijek i ostati. Može nas život razdvojiti, ali duša zauvijek ostaje u tom zagrljaju. Ne daj Bože da osjetite koliko je bolan taj posljednji zagrljaj. Kad ti tijelo ode, a sve ostalo ti više ne pripada. Nije tvoje. Dao si sve, i sa sobom ne nosiš ništa osim ovog zemaljskoga tijela.
I ništa više nije isto. Živiš, a ne živiš. Ideš naprijed, jer natrag ne možeš. A želio bi to, da… Ali, puno želja će ostati neostvareno. Život je to. Zato, volite, grlite… možda je to zadnji put da nekog vidite. Iskoristite svaki trenutak, jer se cijeli život sastoji od tih posebnih trenutaka.
Grlim vas… Ruke još uvijek imam, ruke koje mogu zagrliti.
