EDITA LUČIĆ JELIĆ Najveća su mi nagrada slušatelji, njihova srića, zadovoljstvo, susret na ulici, ćakula u dućanu, mesnici…

I vi još stignete dati svoj glas omiljenoj voditeljici


Edita Lučić Jelić jedan je od zaštitnih znakova Radio Dalmacije. Na tom radiju već 27 godina svakodnevno uveseljava broje slušatelje, a upravo ove je godine ušla u finale nagrade Zlatni studio za “najbolji radijski glas”.


Bio je to povod za naš razgovor s Editom.

U finalu ste nagrade Zlatni studio za najbolji radijski glas, je li vas iznenadilo to? Što očekujete?

– Ja sam više od pola svog života u eteru i kad radiš toliko dugo onda o nagradama i ne razmišljaš puno. Najveća su mi nagrada slušatelji, njihova srića, zadovoljstvo, susret na ulici, ćakula u dućanu, mesnici… Nominacija mi je bila šokantna, ali je došla u pravo vrijeme. Prošla godina bila je izuzetno teška svima, a posebno je onima koji su izgubili nekog. Ja sam izgubila svog oca, najveću podršku koju dite, a posebno žensko može imati. Uvijek je bio uz mene, s kritikom, pohvalom, ali uvijek podrška! Uvijek! I vjerujem kako on ima neke prste vezano za ovu nominaciju kao da mi poručuje: „Dite moje, samo naprid! Ne postoji to što ne možeš!“ Vjerujte da sam vidjevši silnu podršku slušatelja i struke već ispunila sva svoja očekivanja!

Već ste dugi niz godina u eteru, svakodnevno uljepšavate dan brojnim sugrađanima. Kako izgleda vaš radni dan?



– Dani su poprilično isti zadnjih 27 godina otkako sam u eteru. Budilica zvoni u 04:15, a vrata radija se otvaraju u 5! Prva kava i čekanje zore, pa od 6 za DJ pult! Nakon smjene pripremaju se stvari za idući dan. Odlazim doma biti majka, žena, kćer, prijatelj, kućanica, zadnja u redu za plaćanje računa, ona koja mokrih nogu dođe s autopraonice i sl. U normalnim okolnostima uvijek se u tjednu nađe i koja gaža, vođenje evenata, koncerata, revija, pa bi mi radni dan doslovno trajao po 20 sati. Ipak, najdraži mi je njegov kraj! Poljubac mojih djevojčica i siguran zagrljaj supruga.

Kakvi su bili vaši počeci na Radio Dalmaciji? Možete li se danas, nakon toliko godina, zamisliti da radite nešto drugo? Koliko se radio promijenilo u odnosu na nekada?



– Od prvog koraka u tada maleni i skromni radijski studio, s drvenim stolom i klimavim stalkom za mikrofon, hrpom CD-ova od kojih bi se jedva vidjela glava tehničara, ja sam znala – to je to! Rečenicom: „Sutra počinješ!“ odmah sam bačena u vatru koja plamti i danas. Zahvalna sam svakoj osobi, od gosta, slušatelja, kolega koji su na bilo koji način ušli u moj radijski život. Skupa samo rasli, učili, postajali bolji! Mi smo promijenili radio, ali i radio je promijenilo nas. Sada mi je nezamisliva ona tišina koja je prije bila u eteru dok bi voditelj pričao. Tu i tamo bi se čulo kako tehničaru ispada koji CD iz ruke, a jedini eterski zvuk si bio ti, tvoja spontanost, snalažljivost, energija… Nova vremena traže nove prilagodbe, a nove tehnologije omogućavaju da budemo još brži i da se naš glas čuje daleko dalje nego prije. Možda je nekada radio bilo romantičnije, ali danas je sigurno puno moćniji medij! Teško mi se zamisliti da radim nešto drugo. Kada bih morala, naravno da bih radila, ali to bi za mene bilo poput selidbe na drugi planet.

Možete li povući paralelu između splitskih i zagrebačkih radio postaja? Prokomentirati općenito medijsku scenu u Splitu?

– Mi južnaci smo svoji. Naš izričaj je temperamentniji, spontaniji, muzikalniji. Svaka regija ima nešto svoje, ali način na koji mi radimo, činjenica da smo svoji, da ljubomorno čuvamo tradiciju, da nemamo filter za emocije, naš dišpet, naš brzi jezik kada se nekome trebamo narugati je nešto zbog čega ćemo se uvijek razlikovati od ostalih postaja. Medijska scena u Splitu je poprilično senzacionalistička, ali mi smo takav narod. Naslijeđe komunalnog uređenja i potrebe da drugome gledamo u pjat, ali i da naglašavamo nešto svoje ma kako negativno bilo. Smatram kako Dalmacija ima puno pametnih ljudi i predivnih mjesta koji bi trebali dobiti veći medijski prostor.

Uvijek ste dobre volje, nasmijani, spremni za šalu. Ima li dana kad vam se ništa ne da, ali posao odradite najnormalnije, tako da slušatelji nisu ni svjesni da nešto nije u redu?

– Pričala bih bajke kada bi rekla da je svaki dan na radiju dobar i lak, ali nije! Svaki posao ima dvije strane medalje, pa tako i ovaj. No, tužni i ružni trenutci u eteru traju jako kratko. Na radiju je i tuga lijepa. Toliko sam puta znala doći zabrinuta u smjenu, zbog bolesnog djeteta, roditelja, neke svađe i onda se upali ono crveno svijetlo, krene priča, razmjena energije i nakon kratkog vremena sve opet bude dobro! Najdragocjenija stvar na radiju su slušatelji! Oni te na svojim ramenima nose kroz dan! Mikrofon je najljepša motika! Svakog dana kopaš po tuđim životima, jutrima, problemima, tugama, radostima i kad je na kraju smjene ‘okačiš, znaš da si napravio nešto dobro. Nekog si nasmijao, nekog rasplesao, nekog natjerao na razmišljanje, nekog da zaobiđe gužvu na cesti.

Koja vam je najdraža anegdota vezana uz posao?

– U sjećanju mi uvijek ostanu slušatelji, anegdote, poput jednog slušatelja koji je zvao svakoga dana kako bi prodao kuću i tako cijelu godinu! Svaki dan u isto vrijeme u mojoj smjeni! Kada je kuću napokon prodao donio mi je tortu na radio, a novac mu je trebao za bolesnog sina! Famozni Stipe mesar iz Makarske, svakog je dana zvao i prosio me u eteru. Nije odustajao ni u prvoj ni u drugoj trudnoći, a kada samo rodila drugu curicu na radio je poslao domaćeg mesa za juhu. E takve sugovornike pamtiš dok si živ!

Za goste u studiju imate mnoge domaće zvijezde. Koga bi izdvojili kao najdražeg sugovornika?

– Toliko divnih ljudi je prošlo kroz eter Radio Dalmacije i uistinu je teško izdvojiti osobu s kojom je bio užitak razgovarati. Nikada neću zaboraviti Olivera i Gibonnija, to je bilo zadnje Oliverovo gostovanje…i evo, osobi koja živi od riječi, ponekad zafali koja da to opiše. Bilo je i smijeha do suza, kao i prilikom gostovanja klape Rišpet kada je Ivo Amulić u eteru bebi mijenjao pelenu.

Često vodite i razne manifestacije? Kako je do toga došlo, koliko vam je to naporno, uz svakodnevni posao?

– Da. Zato mi radni dan zna trajati i do 20 sati. Od malena sam voljela voditi, vječni kolovođa, od ekipe, putovanja, a teško da bi neka školska priredba prošla bez mene na pozornici. Vođenje manifestacija ja samo šlag na torti mog profesionalnog poziva. Došlo je spontano. Netko te pozove i svaki put se vrlo rado odazovem. Kad radite ono što volite sve je lako.

Prepoznaju li vas ljudi na ulici?

– Na ulici, kod mesara, u autopraonici, bolnici…. Ako me pak ne skuže na prvu čim progovorim znaju tko sam. U takvim situacijama shvatim da sam javna osoba i da bi moje puknute hulakopke ili količina ćevapa koje sam kupila za ručak mogli završiti na nekom portalu.

Imali ste i zdravstvenih problema, je li to sada iza vas?

– Problem tahikardije, to jest srčane aritmije počeo me mučiti prije nekoliko godina. Točnije, u jednoj situaciji kad sam stajala na pozornici ispod zvučnika, nisam mogla podnijeti jake baseve. Srce mi se uzlupalo, prepala sam se. Završila u bolnici i tako nekoliko puta. Par godina je trajala ta moja muka.
Evo, hvala Bogu već 3 godine nemam srčanih tegoba, srce je u extra stanju hahha… Probleme sam riješila zahvaljujući vrhunskom liječniku dr. Anti Aniću, koji je uz asistenciju dr. Tonija Breškovića, izveo neugodan, ali učinkovit zahvat, ablaciju srca. Nemam dovoljno riječi hvale za njega i cijeli njegov tim.

Kako ste se prilagodili ovom novom normalnom? Što vam najviše fali?

– Teško, ali što se mora, mora se. Zdravlje i sigurnost trebaju biti na prvom mjestu. Doduše, korona nas je naučila da budemo zahvalniji za neke stvari koje smo do sada uzimali zdravo za gotovo, ali i da ponekad živce, novac i vrijeme trošimo na ono bez čega možemo. Fale mi ljudi, pisma, druženja, ples, poljupci i zagrljaji. Osoba sam koja one koje voli želi imati jako blizu sebe.

Čime se bavite u slobodno vrijeme?

– Kod mene se radno i slobodno vrijeme isprepleću. Ponekad se, dok smišljam program, sjetim neke osobe pa pauziram sve i nazovem drage ljude. Razgovarati i biti s onima koje volim za mene je najbolje iskorišteno slobodno vrijeme! Ipak, znam se i opustiti uz neku dobru knjigu i seriju. Volim light teme, ljubiće, limunade, da se dobro isplačem. Volim prirodu, more, obiteljska druženja, ali i ono slobodno vrijeme u kojem se uhvatim krpe i metle i dovedem cijelu kuću u red.

Neka poruka čitateljima portala Dalmacija Danas, osim da glasaju za vas?

– Budite zdravi, veseli, zaljubljeni i nastojte se što više smijati. A što se glasova tiče, hvala im za svaki! Voli Vas Vaša Edita!

Moja reakcija na članak je...
Vau
121
Haha
6
Hagić
10
Hmmm
7
Plač
1
Grrr
7
Molim?
2

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime