[V]elik dio života je iza mene. Sad sam u najboljim godinama. Ostvarila sam koliko sam mogla, djeca su otišla svatko svojim putem, posložena sam kao osoba, a posložen mi je i život. Živim onako kako znam, trudim se biti svoja najbolja verzija. Ne zanima me tko je loš, lažljiv, škrt, posesivan… Važno mi je da ja nisam. Od ljudi sam najviše naučila kakva ne trebam biti. Vrata mog života su otvorena, a samo rijetki prijeđu prag i uđu u njega. Neki uđu kao anđeli, ali im brzo otpadnu krila. Naravno, i bez krila odlete iz mog života.
Godine imaju tu svoju prednost. Jako dobro znaš što želiš, a još više šta ne želiš. Nema ustupaka. Ono što mi ne odgovara, mičem od sebe. Neki ljudi nemaju nikakve bonuse. Naučiš da ne plešeš oko ljudi kao mačka oko vruće kaše, trudeći se pronaći nešto dobro u ljudima, a oni i ne znaju šta ta riječ znači. Kakvi god da jesu, to moj problem nije. Za sebe su. Ja neću gubiti vrijeme na ljude koji za mene vremena nemaju. Neću biti knjiga žalbe onima koji mi se jave samo kad im je teško. Neću podnositi ništa što ne smatram ljudskim, jer ne moram. Zašto bi? Neću zatvarati oči, i praviti se slijepa, ako vidim.
Mostovi
Ne zanima me tko je ta osoba, kakav joj je društveni status, niti me zanima šta ima. Zanima me duša. Samo ona mi je važna. Duša, prijatelju, samo duša. Ne padam pod utjecaj materijalnog. Nemam puno, i ne treba mi puno. Ali se dižem sa osmijehom, i sa njim idem leć. Duša mi je mirna, u harmoniju je sa savješću. Ni za šta ne bih mijenjala ovo šta jesam. Život mi je dao nekoliko fakulteta. Svaki sam prošla sa suzama. Svaki me je slomio, ali duh nikad i nitko nije mogao. Što je život bio gori, ja sam bila upornija. Nisam plakala nad sudbinom, prkosila sam joj. Jer, nauče te nevolje da cijeniš male stvari. Nauči te bol da cijeniš trenutke bez boli. Nauči te lažov, da cijeniš istinu. Nauči te zlo, da cijeniš dobrotu. Duša je postala mjerna jedinica ljudskosti. Nauči te život svemu. A mene je naučio da rušim mostove, i da gradim nove prema osobama koji zaslužuju da uđu u moj život.
Sve bisere koje sam imala, bacila sam pred svinje. Sad bisera nemam, a bogme, ni svinja. Život mi je postao lijepa livada sa nekoliko kvalitetnih i trajnih ljudskih cvjetova. Baš volim ovo što sam postala. Prema nekima anđeo, a prema nekima sotona, zavisi šta probude u meni. Lako ja to riješim. Vrlo preciznim rezom. Jer, što su ljudi bez duše? Što su kadri učiniti? Sve ono što ljudsko nije. Zaobilazim ih u širokom luku. Mičem se od svih takvih. Naučila sam cijeniti sebe, naučila sam ugoditi sebi, naučila sam i raniti sebe, ali bolje da ja to učinim nego netko drugi. Sama biram stazu po kojom idem, i ljude s kojima idem. Nekad je bolno odreći se nekih, ali je nužno.
Alergija na lažno
Ako me nokautiraš izdajom, ne misliš valjda da ću ustati da bih te zagrlila. Ustat ću, ali me se tada čuvaj. Jer neki ljudi nemaju tu privilegiju da te izdaju bez posljedica. Upravo zato jer su ti previše značili. A od onih nebitnih, i djela su nebitna. Imam taj nagon koji brani moje srce, ali i dušu. Imam alergiju na sve što je lažno i umjetno. Imam toliko ljubavi u sebi da mogu zagrliti cijeli svijet, i toliko odlučnosti da od sebe maknem one koji mi naprave ono što ja njima nikada ne bih. Ne bih napravila, a ne bih ni oprostila. Moji su zakoni jednostavni, i ja sam. Odrekla bih se ja i same sebe da ne valjam. Bih, jer sam naprosto takva.
Zato, zagrliti ću svaku dobru dušu. Jer to je posebna sorta ljudi, ona koja je u izumiranju. Ipak, nikada neće izumrijeti. Što su duše rjeđe, više se cijene. Ako te ikad zagrli moja duša, u tom ćeš zagrljaju zauvijek ostati.
Duša, prijatelju. Samo se ona računa. Sve ostalo je ništavilo, zavaravanje, sve je prolazno osim te naše duše.
