PRIČE IZ ČILEA: 3. od 7 nastavaka
Piše: Rade Popadić
U srcu čileanske prijestolnice, među palmama, neboderima i dalekim sjećanjima na domovinu, Hrvati iz Santiaga već desetljećima čuvaju svoje korijene, jezik i običaje. Od Rossane Magaš, rođene Zadranke i predsjednice Kluba Hrvata Santiago, do Ivane Troncoso Boršoš, potomkinje čileansko-hrvatske obitelji, svi oni dišu istim ritmom – onim dalmatinskim.
Hrvatski stadion u srcu Santiaga
Ugostili su nas u Hrvatskom stadionu, impresivnom zdanju kojeg su financirali Hrvati iz Santiaga, a u sadašnjem obliku izgrađenom 1990. godine. Klub danas broji 1300 članova, odnosno oko 400 obitelji s djecom.
Predsjednica Rossana Magaš, rođena Zadranka koja već 55 godina živi u Čileu, prisjetila se svog životnog puta. Prvo je godinama živjela u Italiji, a zatim se preselila u Punta Arenas, jedno od najhladnijih naselja u Južnoj Americi. „Za mene je to bio pravi šok“, priznaje.
„Naš identitet čuvamo s ponosom i ljubavlju“
Na pitanje kako ovdašnji Hrvati čuvaju svoj identitet, Magaš s ponosom odgovara:
„Imamo tečajeve hrvatskog jezika, bavimo se folklorom, svaka tri mjeseca organiziramo ‘Konobu’ u kojoj pripremamo tradicionalnu hrvatsku hranu. Dolaze nam profesori iz Hrvatske koji podučavaju hrvatski jezik – uživo ili online.“
Dodaje kako ih godišnje posjeti pet do šest hrvatskih dužnosnika, te kako su ih tijekom godina posjetili svi hrvatski predsjednici osim Ive Josipovića.
„Imamo kontakte s Hrvatima u drugim krajevima Čilea, osobito u Punta Arenasu i Antofagasti. Oni dolaze k nama, a i mi idemo k njima“, kaže Rossana.
„Hrvatska država mogla bi učiniti više“
Na pitanje je li zadovoljna odnosom hrvatske države prema hrvatskoj zajednici u Čileu, Magaš odgovara iskreno:
„Mislim da se ne čini dovoljno. Zvonko Milas nikada nije bio u Čileu. Mislim da bi to bilo lijepo jer je bio u Argentini i Urugvaju. Hrvatski stadion se javlja na natječaje koje raspisuje RH i uvijek nešto dobijemo, ali prostora za više suradnje ima.“
„Čileanski Hrvati bili su tada podijeljeni“
Sjeća se i vremena proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske:
„Ne volim se ni sjećati toga doba. Čileanski Hrvati bili su tada vrlo podijeljeni. Bilo je dosta jugonostalgičara koji nisu bili niti za to da se Jugoslavenski stadion preimenuje u Hrvatski stadion. Neki su nas gledali kao ustaše, što nije istina. Željeli smo samo Hrvatski stadion i hrvatsko ime.“
„Za vrijeme Domovinskog rata slali smo hranu, novac i druga dobra. Sastajali smo se i dogovarali pomoć, svatko je dao koliko je mogao.“
„Imamo Hrvatsku kakvu smo sanjali“
Na pitanje je li zadovoljna današnjom Hrvatskom, Magaš odgovara s emocijom:
„Zadovoljna sam. Znam da nije sve idealno, no imamo Hrvatsku kakvu smo cijeli život sanjali.“
Dodaje i da u Čileu često nastupaju hrvatska kulturno-umjetnička društva:
„Dolazile su nam klape Neverinke, Tragos, čak i Kantadure s Hvara. Franko se trudi dovesti glazbenike iz Hrvatske, traži načine financiranja.“
Pašticada, vino i razgovori o Dalmaciji
U restoranu Hrvatskog stadiona, pod velikim natpisom “Hrvatski stadion” i hrvatskim zastavama koje se vijore uz europsku, poslužen nam je pravi mali povratak u domovinu. Na meniju – pašticada, juha i čileanska salata od avokada i palmitosa (mladice trstike).
Za stolom su sjedile Rossana Magaš i Tatiana Muñoz Mimiza, kao i hrvatska veleposlanica Mira Maritnec, a pridružili su se i drugi članovi zajednice. Na kraju večeri, lokalni glazbenik Franco s bendom zapjevao je dalmatinske pjesme.
Video razgovor s hrvatskom veleposlanicom pogledajte ovdje:
„Čile je čudo svijeta“ – priča Ivane Troncoso Boršoš
Posebno dojmljiv bio je razgovor s Ivanom Troncoso Boršoš, koja je s osmijehom pričala o svom životu u Čileu:
„Nakon rata odlučila sam se preseliti u Čile. Moja mama je Slavonka, a otac Čileanac. Od 1995. živim u Čileu. Čile je prekrasna zemlja, čarobna. Od sjevera do juga prekriven je morem. Na sjeveru je pustinja Atacama, jedinstvena na svijetu. Jug Čilea je čudo – nacionalni parkovi, flora i fauna su nevjerojatni.“
„More nije kao Jadransko – to je divlji ocean, nepitom, ali s puno draži. Čilenci su prema Hrvatima jako srdačni i topli. Kultura im je zanimljiva, jezik lijep. Dolazim iz svijeta medicine i voljela bih da postoji razmjena hrvatskih i čileanskih studenata.“
„Hrvati u Čileu čuvaju ime i ponos“
Na pitanje postoji li opasnost gubitka identiteta među mladim Hrvatima, Ivana odgovara:
„Mislim da ne postoji jer Hrvati ljubomorno čuvaju svoj hrvatski identitet i jako su ponosni na hrvatsko ime i običaje. Istina, hrvatski se jezik pomalo gubi, ali ne i identitet.“
„Prosječna plaća u Čileu iznosi između 700 i 800 eura. No to je prosjek. U hrvatskoj zajednici su plaće iznadprosječne. Ipak, sve je vrlo skupo. Ima i dosta kriminala, osobito u južnim dijelovima Santiaga, no to nije isključivo vezano uz imigrante – kriminal je postojao i prije.“
Na kraju svijeta – Punta Arenas i hrvatski duh
„Kad se avionom približavate Antofagasti, nema ničega – samo planine, kamen i prašina. Kad sam to vidjela iz zraka, pomislila sam na naše ljude koji su prije više od sto godina ovdje stigli iz Dalmacije. Kako su preživjeli?“
„Tamo kad hodaš ulicama, vidiš hrvatske zastave, grbove, imena ulica. Ako je Čile kraj svijeta, Punta Arenas je kraj kraja svijeta. Tamo se hrvatski duh osjeća u zraku.“
„Tamo nema siromašnih jer nitko ne bi mogao preživjeti na ulici. Zamislite – skijate se, a gledate more!“
Na pitanje je li se čileanski predsjednik Gabriel Borić, koji vuče hrvatske korijene, zauzeo za hrvatsku zajednicu, Rossana Magaš kratko odgovara:
„Pojavio se jednom kada je tu bio predsjednik Milanović – i to je to.“
„Hrvatska večer pod Andama“
Posjet Hrvatskom stadionu završio je obilaskom, pjesmom, vinom i kolačima. Svi su s osmijehom dijelili priče o svojim precima, o putovanjima brodovima, o Dalmaciji i moru koje su morali napustiti, ali koje nikada nisu zaboravili.
„Tamo, na kraju svijeta, hrvatski duh nije nestao. Naprotiv – ondje, podno visokih Anda, diše punim plućima.“
