[R]oditelje ne biramo, vrijeme i mjesto rođenja. Ne biramo državu, ne biramo mnogo toga. Ali biramo kakvi ćemo ljudi postati. Da, rođena sam u Zelovu, u Dalmatinskoj zagori. Malo selo sa velikim ljudima. Sa sela sam otišla nakon osmog razreda. Na selu sam živjela četrnaest godina, a u gradu živim četrdeset. Tko sam? Vlajina. To su mi bili i otac i majka. Ne sramim se toga, ponosna sam čija sam, odakle sam i tko me je odgojio. Vrijedni i pošteni ljudi su me naučili da radim od malih nogu.
Ništa s neba ne pada. Kopalo se, gonila se stoka. Radilo se od jutra do mraka. Trebalo je preživjeti, uzgojili hranu koju jedeš. Nismo imali ništa, a imali smo sve, imali smo ljubav, poštivanje, imali smo zajedništvo koje se danas rijetko viđa. U djetinjstvu sam tako željela biti spisateljica, a to i jesam. Imam objavljeno četrnaest knjiga, oko dvije stotine i pedeset ljubavnih romana, šest stotina životnih priča, I nekih dvjestotinjak kolumni.
Obično malo biće
Nosim titulu „Hrvatske kraljice ljubića“, a Vlajina sam. Radim kao konobarica, a taj posao obožavam. Uz sve to sam strastvena kolekcionarka antikviteta. Ušla sam u turističku kartu grada Splita kao svojevrsna znamenitost. Bila sam tema diplomskih radova, priznata sam u književnim krugovima. A znate li tko sam? Kata Mijić (Jeličić- Pekušić), je jedno obično malo biće koje čvrsto stoji na zemlji. Titule me ne zanimaju, one su produkt rada od nekoliko desetljeća. Nikad nisam pomislila da sam bolja od bilo koga. Ja bih samoj sebi dala pleščurinu kada bih ikoga pogledala sa visoka. Svi koji me znaju, znaju i da su ove riječi istinite.
Ne volim izlaske. Ne zanimaju me auti, markirana odjeća, nakit, botoks, ili šta li ja znam već. Kad gledam u čovjeka, gledam ga u dušu, a ne u novčanik. Imam dovoljno za sebe, ničije mi ne treba. Živim tako da opravdam odgoj koji su mi roditelji usadili, držim do riječi, i trudim se biti najbolja verzija sebe. Nisam pametna kao Nikola Tesla, ali mi kvocijent inteligencije nije ni na razini idiota. Nemam fakultet, ali sam prošla nekoliko životnih, a to me je osnažilo, ojačalo, i od mene napravilo borca koji se ne boji nikakvog posla, niti bilo kakve teške situacije. Samo da mi je obitelj zdrava, a sve ostalo je život. I onda mi se nađe uvaženi i priznati psihijatar, te kaže, citiram:
“Zamislite jednog čovjeka iz, recimo, Dalmatinske zagore koji pročita da je pet ljudi otišlo s podmornicom kojom se upravlja izvana na dubinu od četiri kilometra. On uopće nema mogućnost shvaćanja takve situacije i zato će taj crni humor i pošalice biti mnogo intenzivniji.”
Da, stari su ljudi rekli, nije važno što je rečeno, nego, tko ti je rekao? Shvaćam li ja, osoba iz Dalmatinske zagore šta je podmornica? Shvaćam li ja situaciju u kojoj su se ti ljudi našli, na žalost? Znam li razliku između implozije i eksplozije? Pobogu, ljudi imaju strast, imaju avanturistički duh, spremni su na rizik svih vrsta, samo da bi zadovoljili neke svoje porive. Ljude privlači ono neistraženo. O, to mogu i te kako shvatiti. Da imam priliku, i ja bih otišla vidjeti Titanik. On je dio povijesti, spomenik jedne tragedije, a njega ne mogu vidjeti svi, nego oni odabrani.
Dvije su vrste ljudi: dobri i loši
A što je život bez rizika? Ravna crta. A svi znamo da je ravna crta mrtvo biće, a to se može primijeniti u svim područjima. Što je čovjek bez strasti? Nekome su strast plastične operacije, nekome naslikavanje u svim pozama sa partnerom, a nekome je strast davanje glupih i neprimjerenih izjava. Gospodine, ako Vas tako mogu nazvati. Niste Vi podcijenili ljude iz Dalmatinske zagore, nego ste podcijenili sebe, svoju struku, ali i svoju diplomu. Ja ću preživjeti u bilo kojim uvjetima. Otporna sam kao žohar. Prošla sam nekoliko tragedija, znam radit svašta, odnosno, svaki pošten posao. Preživjeti ću u gradu, ali i na selu. I sad, iako sam trenutno bez posla, ne ovisim ni o kome nego o svojoj snalažljivosti.
Nemam potrebu moliti nikog da mi da za fetu kruva, jer sam zdrava i mogu je zaraditi. Naučili su me roditelji da postoje samo dvije vrste ljudi: dobri i loši, a to se očito ne uči u školi, i ne piše na diplomi. Piše u srcu svakog poštenog čovjeka iz Dalmatinske zagore. To uče i moji unuci, a na žalost, neki odrasli ljudi to ne znaju.
Evo, ja nemam mogućnost shvaćanja kako netko može dati takvu izjavu? Diploma nas ne čini čovjekom, ljudskost se gradi cijeli život.
Podneblja nemaju kvocijent inteligencije, neki bi to trebali naučiti.
