Jer Pero je mlad čovjek, aktivan, zdrav, držao se zdravog načina života pa su mnogi vijest o tome kako je zbog COVIDA-19 završio u dubrovačkoj bolnici, a potom i u Zagrebu gdje su mu se liječnici borili za život, primili s nevjericom. No, ono što je nekome bila nevjerica, za samog Peru, ali i njegovu obitelj bila je stvarnost. Jedna ružna stvarnost koja je sada sve više iza njih. Pero je zbog korona virusa dobio kritičnu upalu pluća zbog čega je danima bio na ECMO aparatu koji je disao umjesto njega te na respiratoru… Doveden je u stanje kome, prebrodio je i sepsu, zatajili su mu bubrezi… Vjerojatnost kako će se oporaviti s danima provedenima na aparatima je bila sve manja, no on se ipak probudio iz tog stanja i krenuo je postepeni oporavak koji još uvijek traje, piše Dubrovački dnevnik.
Dobio sepsu, otkazali mu bubrezi...
„Kad sam čuo rezultate koji su pokazali kako sam pozitivan na COVID-19, vjerovao sam kako ću proći 'lišo'. Očekivao sam nisku temperaturu, blage simptome i kako ću to 'odraditi' bez većih problema. No, nakon 10-ak dana sam završio na kisiku, potom na respiratoru, a onda i na ECMO uređaju, dakle na 'umjetnim plućima'. Doveden sam u stanje kome, prebrodio sam sepsu, zatajili su mi bubrezi...“ prisjeća se Pero kojemu je infekcija COVID-19 potvrđena sredinom ožujka.
Na početku je imao simptome slične gripi u smislu visoke temperature i opće slabosti, a nakon gotovo tjedan dana su se oni dodatno pogoršali. Tada je, kaže, završio u Općoj bolnici Dubrovnik kad su mu nalazi bili u redu. Nakon tri dana se osjećao još lošije te je ponovno završio u bolnici, sada s puno lošijom kliničkom slikom.
„Moja supruga Antonia je kontaktirala doktora telefonskim pozivom koji je kazao kako je čudno da sam tako loše jer su mi nalazi prije tri dana bili u redu. Taj primjer pokazuje koliko taj virus može biti nepredvidiv. Antonia je, srećom, inzistirala na tome da me dovede u bolnicu gdje sam i ostao. Rekli su kako je dobro da me dovela. Sutradan sam se probudio tijekom noći i nedostajalo mi je zraka. Tada sam prebačen na odjel intenzivne njege, ne sjećam se točno koliko sam bio tamo… Bio sam na respiratoru, a potom sam završio u Klinici Fran Mihaljević u Zagrebu u stanju kome gdje sam bio priključen na ECMO uređaj,“ govori Pero.
Očekivano, perioda koji je proveo u Zagrebu se ne sjeća uopće, osim onih dana kad su ga budili iz kome. Kaže, sjeća se jedino da mu je bilo jako vruće i da je stalno bio žedan, nije mogao pokazati kako se tako osjeća, a kako su mu otkazivali bubrezi, mogao je piti samo vrlo male količine vode.
Pluća se uopće nisu vidjela
No, jasno se tog perioda sjeća njegova supruga Antonia koja mu je tada bila, a to je i danas, najveća podrška, a podrška su svakako bili i uža i šira obitelj, prijatelji, susjedi, poznanici te brojni drugi koji su se odazvali u pomoć i kojima su iznimno zahvalni. Sjeća se ona jasno svih datuma, borbe, njegovih stanja koji su joj se itekako urezali u pamćenje.
„Njegova pluća su bila potpuno 'staklena'. Dakle, ništa se na RTG-u nije vidjelo, to je bila potpuno bijela slika. U bolnici su se svi zaledili, kazali su nam kako litre kisika ulaze u njegovo tijelo, a izlaze tek mililitri što znači da nije mogao izdisati. Liječnici iz Dubrovnika brzo su reagirali i odmah su zvali Zagreb te su tražili da ga se spoji na ECMO uređaj, no i za to je trebalo ispuniti parametre koje on jest ispunio. No, mnogi nisu…“ govori Antonia za Dubrovački dnevnik.
Kad je spojen na uređaj, Matanu su do Zagreba vozila kola hitne pomoći, kako ECMO aparat ne smije u helikopter. Na tom je aparatu bio u periodu od 29. ožujka do 15. travnja, a baš kao i svaki agresivniji tretman, tako i on s vremenom izaziva teže nuspojave. U ovom slučaju su to bile respiratorne bakterije i sepsa, no ECMO uređaj je Matani bio jedini izbor koji mu je ostao da bi mogao i dalje disati.
'Kritično je, na litici je, molite'
Antonia spominje i pozive u 14:00 sati, kad se moglo razgovarati s liječnicima u Zagrebu koji bi onda obitelj izvijestili o Perinom stanju. Kaže kako i pacijenti, ali i obitelji prolaze teške trenutke, pa i zbog toga što se ne mogu vidjeti, a što je svakako izazov i za same liječnike koji potom moraju tješiti obitelji.
„U bolesti se uzdamo u liječnike i znanost. Pa zamislite kakva je to situacija bila kad nam je jedna doktorica rekla – on je kritično, na litici je, molite! Zamislite kad vam liječnik kaže da se molite, a i vi i on znate da za tu bolest ne postoji lijek“, govori prisjećajući se tog teškog i emotivno jako bolnog perioda.
„Medicina još uvijek nema lijeka za ovo, postoji cjepivo kao preventiva, ali lijeka nema. Kad bismo zvali, kazali bi nam da su napravili sve što mogu i da sad treba vidjeti što će biti s Perom. Kazali su da je kritično, ali stabilno, a jednom su rekli da je 'na litici'. Njima, a i nama je sve to bilo zastrašujuće. Liječnici su radili sve što je u njihovoj moći da bi ga održali na životu… I uspjeli su. No, mnogi su preminuli, a nisu to sve bili stariji i bolesni ljudi. Bilo je tu ljudi koji su dobi mog muža, bilo je i mlađih…“ kaže Antonia.
'Mogao sam mrdati samo glavom'
No, Pero Matana uspješno je dobio svoju bitku s COVIDOM-19, premda je bila izuzetno teška i iscrpljujuća. Kako je u više navrata spomenuo, najvećeg dijela svog boravka u bolnicama se uopće ne sjeća, a k sebi je donekle došao tek nekoliko dana prije nego što je, sredinom svibnja, stigao u svoj Dubrovnik.
„Izgubio sam više od 30 kila i zbog ležanja sam dobio distrofiju mišića. Kad sam u Zagrebu donekle došao k sebi, morao sam raditi vježbe kako bih pokrenuo mišiće. Fizioterapeut me pitao znam li gdje sam. Odgovorio sam da ne znam, na što je on kazao da sam u bolnici dr. Fran Mihaljević. Sutradan me opet pitao znam li gdje sam, ali se nisam mogao sjetiti. Pitao sam ga jesam li možda u Splitu. 'U Zagrebu si, pa jučer sam ti rekao,' odgovorio mi je. Znači, bio sam potpuno dezorijentiran“, prisjeća se Pero. No, sjeća se dobro crteža koji su mu slala njegova djeca; Karmen (16), Jakov (11) i Petra (6), a koji su bili zalijepljeni na staklo njegove sobe u 'Franu Mihaljeviću'.
Po dolasku u Dubrovnik je, kaže, proveo tjedan dana na intenzivnoj njezi, potom na odjelu pulmologije, a još i danas traje njegova svakodnevna fizioterapija.
„Kad sam se vratio u Dubrovnik, mogao sam samo mrdati glavom, ruku i nogu nisam mogao podići. Sad je puno bolje, mogu hodati, ali uza skale i niza skale se potpomažem štakom. Počeo sam pomalo voziti automobil i koliko-toliko se vraćati u normalan život“, kaže Pero.
'Ljude koji kažu da je ovo sve izmišljeno treba odvesti na covid odjel'
U javnom se prostoru puno polemike izazvalo oko pandemije. Povlači se pitanje opasnosti virusa, potrebe za cijepljenjem, efikasnosti mjera, no ovaj bračni par iz prve ruke je osjetio koliko COVID-19 može biti nemilosrdan. Prizori s odjela u 'Franu Mihaljeviću' su, kaže Antonia, potresni, a liječnicima i medicinskom osoblju svakako treba odati počast.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
