Vrime nas je, ima bit, odlučilo zafrkavat i ne dat nan njanke tri spojena sunčana dana. Jučer san bija baš sritan. Sunce je izvirilo, a ja još uvik u dugin rebama. Vanka je vruće, a ja nevirujen da ću doć suv doma. Al, jučer mi je bilo baš lipo. Cilo san jutro proveja po kavama, udrija đir po Marjanu, čak san utoća prst u more, jer je ipak peti misec i triba se kupat. Uglavnon, cili mi je dan konačno ima oni vonj lita, i bija san sritan šta iman osjećaj da se konačno mičemo s mrtve točke. Baren po pitanju vrimena, jeli.
Znate ono kada napunite srce i tilo, kad se počastite čokoladnon iz Bobisa ili sidnete na neki koktel? E baš san se tako osjeća dok san šeta put doma. S noge na nogu, doma san ima dva cipla koje su mater i otac okrenili na gradele, pinku fažoleta i malo bevande. Petak je, post je, da se nekad sitin i to ispoštovat. Odradija san šta san triba i vidija san da me zove Bartul na Žnjan. Čin sunce izviri on ide ćirit ženske. Šta ću s njin, uputija san se put gori.
Sija san na biciklu i krenija. Tamo na semaforu kod Kroma vidija san troje ljudi, pinku su iskakali. Cura u svečanoj ljubičastoj vešti koja joj ne laska krupnijoj figuri, majka koja puca od ponosa i momčić s njima, mlađi brat možda. Sitija san se da su valjda sada mature. Ili nisu, nemojte mi zamirit, samo san vidija sređenu curu koja sa materon i braton šeta tamo put Jokera. Ta je cura imala kosu ludih boja i frizuru koju ne razumin, al ka da moran sve razumit.
Imala je stav i pogled koje san vidija miljardu puta – stav i pogled nesigurne cure koja se glasno smije, prejako šminka i privlači pažnju frizurama i modnin kombinacijama. Nekako san, usri svega šta mi se izdogađalo u životu, naučija gledat tamo di triba, i vidija dobro odgojenu i pristojnu curu koja se nije snašla u uraganu Instagrama. Nije je pomazila genetika. Al, šta je to bitno, ka? I zbilja je njen hod bija ispunjen privremenin samopouzdanjen. Tija san joj reć da vridi, da je bitna. Da se ne opterećuje.
Još smo uvik čekali zeleno, a taman ispri nas je bija sivi Punto. Opran kad i kupljen, izgratan sa svih strana, i mirisa duvana koji se širija iz ruke koja je visila sa strane vozačevog prozora. Klasika, nisan ni obraća pažnju previše na šofera, al san vidija da se nagea do suvozačevog prozora i počea ga kurblat put doli. Ka u filmovima, s duvanon u ustima, širokog osmjeha i River Phoenix mangupskin stavon nagne se kroz prozor.
“Ej, koke.”
Cura u svečanoj haljini ga pogleda.
“Matere mi moje, prelipa si.”
Nasmija se i krenija na zeleno. Vrime je stalo. Ja san se kesija ka krenbil tamo na semaforu. Na stranu to šta je ka da mi je lik pročita misli, neko se sitija u ovon stoljeću nekome dat random compliment. I to baš curi kojoj je to nasušno tribalo. Koliko je to njega koštalo? 3 kalorije dok nije spustija prozor i nagea se. Koliko je on to planira? Virujte vi meni, nije.
Čovik je vidija curu i reka joj je da je lipa. Jel on to mislija ili nije, uopće nije bitno. Da ste samo nju vidili, imala je višak ruku i nogu, usta su trzala na sve strane a pogled je iša put poda, ka princeza koja je prvi put čula da je lipa. Nadan se da neće bit posljednji. Znate ono kako san napisa na početku da san bija baš sritan jučer? Jesan, al ni blizu ka cura u svečanoj haljini.
Cure cili život čekaju princa na bilon konju. Nekad je sve šta triba jedan kralj iz sivog Punta.