Nije tajna da je Marko Livaja najbolji igrač SHNL-a. Toga je svjestan i on sam, iako te riječi nikada iz njegovih usta neće izaći, pišu Sportske novosti. Nije to bahato za napisati jer tako misle i Livajini protivnici. Nitko puno ne razmišlja kad mu se postavi pitanje najboljeg igrača. Odgovor je jasan, naprosto se nameće. I nije to slučajno. Hajdukova “desetka” isporučuje iz kola u kolo.
Ako se netko pitao je li možda ona prva sezona bila slučajna, brzo je dobio odgovor. Livaja na terenu radi iste stvari. Svi znaju što će napraviti, a nezaustavljiv je. I to je odlika velikih igrača. Već gotovo četiri godine nosi Hajduk na svojim leđima. Već su romani napisani o tome kako pomoći nema, ali on je sam nikad nije tražio. Niti će. Njegov posao ionako nije sastavljanje ekipe.
Ono što se od njega traži isporučuje kontinuirano i besprijekorno.
Ove je sezone Livaja opet najbolji strijelac lige. Ali, što će mu to? Tako on razmišlja. Nikad nije trčao za statistikom, niti jurio golove. Često se s njim pokrene ta tema, ali uslijedi jednostavan odgovor u stilu:
“Da, to je lijepo, ali...”
Nešto poput košarkaškog majstora Nikole Jokića. Ima sva moguća individualna postignuća, ali ništa ga ne ispunjava kao uspjeh ekipe. E, takav je i Marko Livaja.
Očito sve sportske klase razmišljaju na isti način. Čak se i neke druge paralele mogu povući kod ova dva majstora. Mnogi su mišljenja da je Hajduk bez Livaje momčad za donji dom HNL-a, dok se slična razmišljanja povlače i kod Denver Nuggetsa. Naveliko se zbori: “Bez Jokića ne bi vidjeli doigravanje”.
No, unatoč svim krizama, niti jedan od njih nije pomislio napustiti svoje ekipe. Fokusirat ćemo se mi ipak na Livaju, a Jokić nam je pao napamet tek kao zgodna usporedba.
Zabio je kapetan Hajduka iz penala, matirao Zlomislića “panenkom”. Od ostalih sitnica, opet se mogu izvući kompilacije njegovih poteza, ali niti to mu nije važno. Vjerojatno ga još uvijek prati gorčina propuštene prilike, a s druge strane je sretan što je Hajduk još živ. I da, opet je rubrika “Kapetani biraju” iznjedrila Livaju na vrh, a mnogi ga majstori iz drugih ekipa (Lisica, Fruk, Baturina, nap.a.) vide kao komponentu idealnog HNL igrača. Možda je Livaji zapravo to najveća nagrada. Kad rivali prepoznaju kvalitetu, nije to mala stvar.
Usput, Livaja je nedavno protiv Rijeke zabio 82. gol u SHNL-u i tako postao najbolji strijelac Hajduka u povijesti natjecanja. Zauvijek je prestigao Miju Caktaša i Tomislava Ercega, koji su zabili gol manje. A nagrada za sva ta postignuća i službeno je stigla. Marko Livaja je opet najbolji igrač SHNL-a. Ta nagrada ima težinu jer je stigla od najvećih konkurenata. Protivnici najbolje poznaju kvalitetu pojedinca. Pamte onog s kojim im je bilo teško, nitko ne priča o “lakšem” zadatku. A Livaja je godinama ozbiljna muka za svaku obranu. Ne bira on protivnika niti utakmice. U svakoj mu je cilj isti, postići pogodak ili na bilo koji način pomoći svojoj ekipi.
Hajduk je takav da živi i umire od svojeg kapetana, a on se u toj ulozi odlično snalazi. I nije to neka slučajnost jer nešto što je slučajno se ne ponavlja u kontinuitetu. Niti ovaj put nagrada najboljeg igrača lige nije došla u pitanje. Livaja je u anketi HUNS-a skupio 179 glasova, a njegov prvi pratitelj je bio Toni Fruk s čak 107 glasova manje. Usto, našao se i u najboljoj momčadi lige. Logično je da unutra mora biti najbolji igrač. Ni tu nije kraj, svoju top sezonu Livaja je okrunio i Žutom majicom SN-a.
Sve ove epitete i nagrade zapazili su i drugi klubovi. Ipak, ostat će on u SHNL-u i vjerojatno nastaviti skupljati individualne nagrade. Jer je klasa kakva dugo u Hrvatskoj nije igrala.
