Parni Valjak, rock je institucija ovog našeg podneblja, a i šire. Institucija po svojoj snazi, glazbenoj dosljednosti, od ritma, melodije, stiha, harmonije-posebice vokalne interpretacije koja je sazdana od niza elemenata u kojima dominira emocija. I to ne bilo kakva!
Promijenilo se tokom godina dosta glazbenika ali stalni tumač za mikrofonom bio je slavni i nenadmašni Aki Rahimovski. Ta svečanost glazbe najbolje se mogla osjetiti na brojnim koncertima Parnog valjka koji je uz Akija imao i ženski odgovor i govor na sceni, koji je to, bez obzira na sve kvalitete, i ljudske i vokalne ostao u sjeni.
Nepravedno, ali pokušat ćemo tu malu kalimerovsku nepravdu ispraviti kroz razgovor s Tinom Kresnik, Zagrebčankom, koja veli: „Rođena sam u Zagrebu i živim u Zagrebu, a drugi dom mi je u Gdinju. Volim Dalmaciju, volim more i prirodu. Gdinj je selo na otoku Hvaru u kojem provodim ljeta od malena. U jednoj mirnoj gdinjskoj vali uživam u suživotu sa prekrasnom prirodom i lokalnim stanovnicima“.
Iskreno rečeno, nemam baš nekih velikih spoznaja o gdinjskim kantadurima, pa mi pomognite da osluhnem kako je to kod Vas počelo s pjevanjem, otkuda poticaji?
- Ljubav prema glazbi naslijedila sam od tate. Od malih nogu sam pjevala i od kad imam sjećanja same sebe, željela sam biti pjevačica. Još sa 4 godine pjevala sam na dječjoj emisiji na radiju Sljeme.
- Profesionalnu karijeru započela sam 1990. sa ženskim rock sastavom Maxmett. Maxmett je izdao album "Mačke vole grebati " .Krenulo je ratno doba i u Hrvatskoj pa smo uglavnom svirale dobrotvorne koncerte , a živjele od nastupa po Njemačkoj, Austriji ,Švicarskoj i Sloveniji gdje je za nas postojao veliki interes publike. Nakon što se bend razišao 1994.godine , nastavljam raditi kao studijski vokal ,te sudjelujem na mnogo albuma naših izvođača (Pips Chips &Video Clips, Tony Cetinski ,Giboni,Boa,Divlje Jagode,.....).
Ni cendrava ni grintava
I onda napokon dolazi Parni valjak?
- Da 1994-te godine dobivam poziv od Parnog Valjka za nastup na legendarnom koncertu "Live in ZKM" koji je sniman i izdan kao album 1995.godine. I od tada kreće moja stalna suradnja sa Valjkom.
- Uz mene se s vremenom mijenjalo nekoliko ženskih vokala , no ja sam cijelo vrijeme bila konstanta i vrlo često jedina žena u bendu. To mi nije predstavljalo nikakav problem jer sam se dobro uklopila, a i dečki su me prihvatili kao člana benda. Naime, ja nisam ni cendrava iliti grintava i mislim da je to jedan bitan faktor kako opstati u jednom ozbiljnom bendu. Rock'n 'roll je definitivno specifičan način života, a ja takav život volim. Smatram se ravnopravnom i ne radim probleme gdje ne treba, pa mislim da me moje kolege između ostalog i zato cijene. Bilo je tu puno, puno dobre zezancije ,ludih provoda, prekrasnih putovanja i iskustava, ali ipak bih stavila na prvo mjesto vrhunski profesionalizam. Unazad 9 godina imam pojačanje ,kolegicu Anu Kabalin koja se također odlično uklopila. Tako da smo sad dvije žene u bendu.
https://www.youtube.com/watch?v=mM7DmyUf0rw
Paralelno uz rad s Parnim Valjkom, povremeno ste radili i solo projekte?
- Naravno, bilo je i toga. 2001. godine izlazi moj solo album "Prvi put".
2003.godine se iz znatiželje prijavljujem na audiciju za mjuzikl Kosa koji je u kazalištu Komedija radio Vlado Štefančić , te dobivam ulogu i ulazim u jedno sasvim novo iskustvo .Iskustvo glume, plesa i rada u kazalištu. Nakon "Kose", u Komediji radimo mjuzikl "Aida", zatim "Ljepoticu i zvijer" u dječjem kazalištu "Trešnja" koja je dobila nagradu hrvatskog glumišta za najbolji mjuzikl. Pa opet "Komedija" gdje radimo "Ružu na asfaltu"., a potom u Trešnji" hrvatski mjuzikl " Svaki Pas ima svoj dan"
Dvije su to scene, posve drugačije, one kazališne i one za mikrofonom. Recite nešto o tom iskustvu?
- Rad u kazalištu i gluma je prekrasno iskustvo. Taj osjećaj da ne samo možeš , nego i moraš postat netko drugi i ući u neki drugi lik je prekrasan i oslobađajuć.
- Tu je najveća razlika između kazališne pozornice i pozornice u glazbenom poslu. Na prvoj moraš biti netko drugi i to jako uvjerljivo ,a na drugoj baš suprotno. Nema glume, moraš biti ti ,ono što jesi. Publika sve prepoznaje i osjeća vjerujte mi . Dovoljno je da nije vaš dan i da dajete 70% , takav ćete dobiti i aplauz jer publika to osjeti. Obožavam to uzajamno davanje i primanje energije sa publikom. Aplauz i osmjeh na licima publike je najveća nagrada i priznanje.
2008.počinjem raditi na projektu Dog Kantina ,bend koji je sa pjesmama "Savršen svijet" i "Kao da smo sami" završio visoko na top listama radio stanica. Bilo je to jedno predivno iskustvo na kojem smo eksperimentirali s jednim modernijim pop stilom i elektronskim zvukovima. No, nakon toga vraćam se svojoj prvoj ljubavi, rocku .Sa Yogijem Lonichem, poznatim svjetskim gitaristom naših korijena snimam dvije njegove pjesme "Jesi li za to" i "Tajni znak"
Dakle iako sam najpoznatija po suradnji s Parnim Valjkom ,ja cijelo vrijeme paralelno s Valjkom radim neke svoje solo projekte.
A jedan od tih solo projekata i novi band „Napokon?
- Tako je i upravo sada radim na nečem novom. Okupila sam novi bend , grupa nam se na Whatsappu interno zove "Napokon". Upravo smo u fazi biranja autorskih pjesama i proba .Bend mi je super i energija nam je odlična. To je nešto što me momentalno profesionalno najviše veseli.
- Uskoro će biti godina dana od kad nas je napustio Aki. Još uvijek teško to prihvaćam i ne znam da li ću to ikada potpuno uspjeti prihvatiti.
- Aki i ja smo imali jedan poseban odnos. Prijateljski, bratski, kad bi me zvao ,zvao bi me "sestro". Bili smo jedno drugom uvijek oslonac. Davao mi je u svemu bezrezervnu podršku, često čuvao leđa. Zaista sam puno naučila od njega. Znanje koje mi je prenio je nešto na čemu ću biti zauvijek zahvalna. Njegovo bezrezervno davanje na pozornici i njegova karizma, to je nešto što je neponovljivo. I iza pozornice, Aki je bio jedna karizmatična, vesela i topla osoba koja je voljela ljude i druženja.
Da mi je znati me u kojoj je dimenziji sad ta njegova nevjerojatna energija. Gdje god da je, znam da je toplo i veselo!
