Prvo motohodočašće Sinj – Lurd – Fatima, predvođeno Željanom Rakelom, uspješno je povezalo tri velika marijanska svetišta kroz 7.000 kilometara dugu rutu diljem Europe. Dvadeset i šest sudionika, blagoslovljeni ispred crkve Gospe Sinjske, nosili su simbole vjere i zajedništva kroz osam zemalja, pretvarajući vožnju u duhovno putovanje.
Željan Rakela na zanimljiv način opisao je prvo motočašće.
Motočašće je sada bez tereta……
Krenuo sam na ovo motočašće tražeći odgovore – o drugima, o sebi, o svemu što mi je u posljednje vrijeme težilo na duši. Ponekad je upravo put ono što ti treba da izađeš iz buke svakodnevice i u tišini pronađeš istinu.
U Fatimi, gdje se čini da je nebo malo bliže zemlji, pomolio sam se. Sve ono što se nakupljalo – gorčina, razočaranje, neizgovorene boli – ostalo je tamo, u tišini crkve koja već stoljećima sluša tuđu patnju. Izašao sam van lagan, slobodan. Kao da mi je netko skinuo sa leđa teret koji sam dugo, i možda nesvjesno, nosio.
Danas, vozeći se iz Madrida prema Andori, misli su mi se same počele slagati. Vrijeme. Ljudi. Pogreške. Oprosti. Sve je odjednom dobilo smisao.
Vrijeme… ono je najdragocjeniji resurs koji posjedujemo. Ne postoji način da ga kupiš, posudiš ili vratiš. Sve ostalo možeš pokušati nadoknaditi – novac, stvari, čak i odnose – ali izgubljeno vrijeme više se nikada ne vraća. Svaka sekunda je dio tvog života koji odlazi zauvijek. Zato vrijeme smatram najvrjednijom valutom koju imam.
Nije važno koliko posjeduješ – zlata, novca, nekretnina – ako nemaš vremena da u tome uživaš, da to dijeliš s drugima ili da u tome pronađeš smisao. Vrijeme mi je postalo kompas. Pokazuje mi kamo trebam ići i, što je još važnije, s kim. Trošim ga pažljivo, ulažem ga samo u one koji ga zaslužuju – u ljude koji imaju srce, iskrenost i dobrotu. Jer samo s takvima vrijeme dobiva svoju pravu vrijednost.
Ne trošim ga na prazne riječi i lica bez istine. Ne trebaš mi govoriti tko si – vrijeme će mi to samo pokazati. Ono otkriva sve: tvoje namjere, tvoju istinu, tvoje pravo lice kad nestane maska. Vrijeme nikada ne laže.
Čekajući savršen trenutak, propuštamo stvarne prilike. Čekajući prilike, trošimo vrijeme. Zato sam odlučio – neću čekati. Živim svoje snove sada, jer život nije kratak, ali jest prolazan. I mnogi se prekasno sjete živjeti.
Ne trošim vrijeme na negativu. Iz svake situacije pokušavam izvući ono dobro. Trudim se biti više čovjek-pčela, a manje čovjek-muha. Pčela će, čak i na smetlištu, naći cvijet i od njega napraviti med. Muha će, čak i na najljepšoj livadi, tražiti izmet. I tako pčela živi u svijetu mirisnih livada, a muha u mračnoj kanalizaciji. Pčela ne troši vrijeme objašnjavajući muhi zašto je bolje stvarati nego trovati. Jednostavno – leti dalje.
Ne gubim vrijeme na prošlost jer je ne mogu promijeniti. Ne planiram previše daleko u budućnost jer je nepredvidiva. Fokusiram se na sada. Jer samo sada postoji. Samo sada živim.
Jedina stvar u životu koja nam je svima zagarantirana jest smrt – mors certa, hora incerta – smrt je sigurna, samo ne znamo kada dolazi. A kad taj trenutak dođe, i kad budemo gledali život unatrag, ako u djeliću sekunde možemo reći: “Vridilo je!”, tada smo doista uspjeli.
Jer svi mi živimo – ali samo rijetki zaista život žive.
