Sad nešto što u Hrvatskoj, još niste vidjeli. Časne sestre lezbijke. Nun of your business se zove dokumentarac koji priča nevjerojatnu ljubavnu priču Marite i Fani.
Obje su bile mlade časne sestre, obje su, jedna iz Slavonije, druga s Korčule, iz malog mjesta pobjegle u samostan. Obje su bile sigurne da svoj život žele posvetiti Crkvi, ali obje su putem razvile osjećaje prema drugim časnama. Upoznale su se na susretima sestara, i kasnije napustile samostan, danas zajedno žive na Korčuli. Hrabar film Ivane Marinić Kragić ne samo da priča o romansi dvije bivše redovnice, nego pruža i jedinstven uvid u život unutar zidina samostana. Film ovih dana igra u kinima KIC, Tuškanac i Forum.
Marita i Fani bile su gošće RTL Direkta.
Jako je hrabro u Hrvatskoj, zemlji u kojoj službeno imamo jednu lezbijku, doći i na filmu reći: ja sam bivša časna i volim cure..
“Zašto ne? Mislim, živote živimo različite, na različitim mjestima. Svak ima neki svoj put”, rekle su.
Do filma ste bile anonimne, sada više nište. Prilaze li vam ljudi, prepoznaju li vas sada...
“Bilo je u nekim novinama, pozitivne su reakcije sve”.
Kako su vas prihvatili na Korčuli? Kako je dvjema ženama biti par u malom mjestu?
“Odlično , tamo je prva liga. Nema straha”.
“Mene na poslu su svi prihvatili odlično, hvala im”.
“Najbitnija je podrška ljudi koje volimo. Od tog sav strah prestaje i nestaje – svi smo mi stvoreni kakvi jesmo i trebali bi slušati sebe”, odgovorile su za RTL.
Nevjerojatna je ova vaša priča. Da ste se upoznale na susretima sestara, da ste se vidjele jednom u godini, i tako 4 godine. I onda, Marita - ti si zapravo kriva za sve? Ti si došla u Zagreb?
“Dobro, je, kriva. Napustila sam prva samostan. Imala sam Fani kao prijateljicu, povjerila sam joj se o tim temama. Malo se ljuljalo, dok me nije poljuljala”.
“Razmišljala sam si što ovo znači, trebala sam objašnjenje. A, kužim ju, nije znala kako mi reći”.
“Dobar ulet”.
“Ako me kuži super, ako ne, božemoj”.
Meni je jako zanimljiv bio film, jer je stvarno rijetka prilika vidjeti kako žive časne. Kakav je život u samostanu? Što se smije, što se ne smije, morate li imati kratku kosu?
“Nije strog, ovisi od osobe do osobe želi li imati kratku kosu. Red, rad i disciplina mora biti. Prihvatiš to”
“Super je tako funkcionirati. Čovjek mora imati ritam, svašta se naučiš. Samostani su puni uglavnom sposobnih žena”, kažu za RTL.
Svaki samostan ima jednu lezbijku - to je istina?
“Prepoznaš nekog tko je drugačiji. Svako zna za sebe”.
Kako ste znale da ste, po tom pitanju, drugačije?
“Ja sam znala od pete godine”.
“Ja sam išla naći Boga, pa sam našla sebe”.
Crne starke, kao scena u filmu, nisu prošle u Crkvi?
“Nije baš dobro to prošlo u Crkvi, kad je red onda moraš imati određene cipele. Crne strake nisu prošle, ali to je bio bunt”.
Nije sve to tako idealno, imali ste slučajeve sa zlostavljanjima, je li to uvijek tako u svakom samostanu?
“Tako je svugdje i svagdje – u obitelji, na poslu. Tad u tim momentima čovjek nije tog svjestan, danas s odmakom vidiš te neke stvari. Zajednica je super stala u moju obranu kad me se zlostavljalo”.
Marita, ti kažeš da nisi pripadnica nijedne zajednice?
“Ja sam svoja, načelno da bi bila pripadnica neke zajednica moraš imati neka pravila. Crkvena zajednica – znamo kakvo je stajalište, ali to nema utjecaja na mene”.
Vi želite živjeti svoj privatni život i to je to?
“Mi smo aktivistice svaka na svoj način, to je pomak”.
Otišla si iz samostana jer nisi htjela glasati na izborima?
“Svi su biračko tijelo. To je građansko tijelo”.
Jeste li ostale u odnosima s časnama, jesu vam se javile nakon filma?
“Nitko mi se nije javio, prekinuli smo odnose. Na njihovu dušu”.
“Ja jesam, s časnama koje su ostavile lijepi utjecaj i utisak. Bez obzira, ostat će tako u dobrom sjećanju i razumijem zašto se više ne javljaju. Ali, božemoj”, kažu za RTL.
Idete li u Crkvu?
“Ponekad, kad je prazno”.
Vjenčanje u Crkvi?
“Vjera je jedno, Crkva je drugo. Nije baš sve crno-bijelo”.
Kako je biti lezbijka u ovoj zemlji?
“Nama je dobro”.
“Odlično”.
“Imamo mali krug velikih ljudi”.
