Jesmo li htjeli postati turistička meka? Jesmo li htjeli da nam gosti ostaju u gradu više od prosječnih 2,1 dan (koliko je trajalo njihovo zadržavanje u Splitu dok smo bili tranzitno odredište)? Jesmo li htjeli više mladih turista, dosta nam je bilo stranaca koji su donosili i konzerve hrane sa sobom?
Jesmo, jer trebalo je (i treba) novaca, a oni rijetki koji su upozoravali na negativne dugoročne posljedice takvog turizma brzo su ugasnuli pod 'teretom' dobre zarade u stranim valutama.
Pa je tako centar grada postao veliki restoran i kafić, u kojem u sezoni gotovo da nema mjesta za domaće, a nastane prava pustoš kada se 'ugasi' onih nekoliko turističkih mjeseci. Koncentrično od središta, prema Velom Varošu, ali i Radunici, Manušu, Lučcu, Gripama,..., restorana za goste je manje, ali je zato sve više oznaka apartmana na ulazima nekad mirnih stambenih zgrada. To je problem s kojim bi se trebale pozabaviti buduće gradske vlasti, problem o kojem se puno pisalo i govorilo. Utaman, reklo bi se.
A pisalo se (i fotografiralo) o strancima s vozilima koji kampiraju gdje god stignu, od parkirališta po gradu koja nisu pod naplatom – ispod Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika je do prošle godine bila posebno atraktivna lokacija – preko plaža do žnjanske pustopoljine. Očigledno u Splitu nedostaje smještajnih kapaciteta svih vrsta, nisu u pitanju samo luksuzni hoteli nego i kampovi – a turisti su u međuvremenu evoluirali, shvatili kako su po plažama nekako previše eksponirani, ipak bi do njih stigla kakva redarska ili policijska patrola. Pa su odlučili preseliti na više pozicije. Rečeno – učinjeno, Marjan je uostalom simbol Splita, jedan od tri pojma po kojima je nekadašnja Dioklecijanova umirovljenička vila nadaleko poznata.
No, kako nam govori naša čitateljica koja je snimila ovu fotografiju u rano jutro, inače Splićanka iz Velog Varoša dobro znana sugrađanima po svakodnevnoj pažnji prema mačkama i psima lutalicama, do nedavno su se turisti-spavači-pod-borovima držali malo dalje od ruta šetnji. Očigledno je i njih ova žega smorila pa im se nije dalo zalaziti dublje u šumu, podizati logor, spajati viseće ležaljke,..., već su to odlučili napraviti odmah uz šetnicu između Židovskog groblja i crkvice Sv. Nikole. Ajde, za reć' pravo, iza sebe ne ostavljaju škovace, uredno se pokupe iz park-šume u neka doba pa nije neka šteta, ali nadajmo se da praksa ovakvog smještaja neće postati opće poznata i priznata stvar...
