Većina turista prepoznaje Hrvatsku po nekoliko glavnih čimbenika – predivnom moru, ljetnim vrućinama, zvuku cvrčaka i mirisu borovine. Uzmimo kao primjer Lošinj koji je na alepskom boru izgradio cijelu turističku priču, a to je možda i najprofitabilnija biljna vrsta koja kod nas uspijeva jer sjenom koju pruža posjetiteljima puni hrvatski proračun.
Alepski bor autohtona je vrsta južnog Jadrana, no sađena je i na sjevernom dijelu, u posljednje vrijeme i u sklopu pošumljavanja nakon požara. Ovom je stablu dovoljan pedalj zemlje i izrast će gotovo iz stijene. S vremenom će rastući stvoriti stabilno šumsko tlo, osnovnu pretpostavku za sadnju drugih stabala kako bi na nekada golom području niknula nova stabilna klimatogena zajednica.
Odgovorno upravljanje
Vrijednost alepskog bora davno su prepoznali stari Grci koji su ga sadili duž priobalja i na otocima. I šumari Austro-Ugarske monarhije znali su da će njegovom sadnjom zaustaviti širenje goleti. U novije vrijeme, uspješne hotelske kuće i turistički centri oplemenjuju prostor sadnjom ove vrste i vode brigu da se razvija u kontroliranim uvjetima.
Međutim, bor posljednjih desetljeća često nosi stigmu krivca katastrofalnih šumskih požara. No, moramo se zapitati nismo li sami krivi za mnoge od njih? Alepski bor ne gori sam od sebe, požare uglavnom izazivaju neodgovorni pojedinci ili nastaju uslijed vremenskih uvjeta kao što je grmljavinsko nevrijeme, piše Zelena Hrvatska HINA.
Ovo stablo karakterizira plitko korijenje koje ne prodire u dubinu tla već se širi tankim slojem zemljane površine pa je čest slučaj da se nakon nevremena i obilnih kiša sruši, iako je djelovalo zdravo. Stoga je važno odgovorno upravljati javnim prostorom i zelenim površinama gdje ova vrsta raste. Zelene površine potrebno je redovno pregledavati, obuzdavati nekontrolirano širenje bora, te provoditi sanitarnu sječu i kresanje krošnji.
Požari – najveća prijetnja
Uslijed velikog grmljavinskog nevremena koji je ljeti prošle godine pogodio Split i okolicu, došlo je do eskalacije požara na brdu Perun iznad Podstrane i Vilara između Žrnovnice i Srinjina. Nije to bio prvi požar na tom području – nakon 2017. kada je vatrena stihija progutala borovu šumu, opasno tada zaprijetivši i Splitu, u ovim požarima stradao je veliki broj mladih borova.
U požaru koji je poharao područje Parka prirode Biokovo, Gornjih Tučepa i Podgore, učinjena je ogromna šteta, posebno na stoljetnim šumama i u bogatim lovištima. Prema procjenama šumara, opožareno je više od 800 hektara borove šume i niskog raslinja od čega je izgorjelo više od 100 hektara crnog dalmatinskog i alepskog bora. Potpuno je opustošeno i oko 70 hektara Državnog lovišta Biokovo.
U pepelu je završio jedan od najperspektivnijih dijelova lovišta s obzirom da se vatreni krak probio visoko u planinski masiv ostavljajući za sobom kataklizmičke slike mjesečeve površine. Višednevnim djelovanjem kanadera, vatrogasaca, šumara, lovaca i stanovnika tog kraja, spriječena je veća šteta. U plamenu je ipak završilo i nekoliko lovno-tehničkih objekata, čeka i automatskih hranilica.
Kako je riječ o nepristupačnom terenu “presvučenim” debelim naslagama borovih iglica čiji je sloj na mjestima veći od 70 centimetara, tek je obilna kiša u potpunosti sanirala požarište. Inače, požar u Tučepima i Podgori koji je danima bjesnio tim područjem, jedan je od najgorih prošle godine jer su, osim stoljetnih borovih šuma, uvelike oštećene poljoprivredne površine, a vatra je progutala također nekoliko kuća i vozila.
Simbol snage i upornosti
Bor spada u porodicu Pinaceae, zimzeleno je drvo, s dubokim korijenjem i sposobnošću doživjeti i 500 godina. Ovo stablo može narasti do 40 metara u visinu. Najstariji primjerci u Europi i Sjevernoj Americi stari su više od tisuću godina. Postoji oko 120 vrsta borova, rasprostranjenih uglavnom po sjevernoj hemisferi. Najzastupljeniji je obični ili bijeli i crni bor, ali postoji i “plavi“, korejski, himalajski, “svileni” s dugim iglicama te druge vrste.
Zajednička osobina svim vrstama je da mogu podnijeti mraz, sušu, promjene temperature i onečišćeni zrak, zbog čega su nezamjenjivi za pošumljavanje i formiranje ekoloških površina u blizini industrijskih centara. Snažno korijenje probija se između stijena pa je moguće vidjeti veliko stablo bora potpuno osamljeno na vrhu planine.
Upravo zbog nevjerojatne otpornosti, u je svim kulturama simbol snage, samostalnosti i upornosti. Grane su mu obavijene iglicama, a njegov plod je šišarka. Smola ugodno miriše i koristila se u ljekovite svrhe još u antička vremena.
U narodnoj medicini koristi se za liječenje bolesti dišnih puteva, promuklosti, astme, reumatskih oboljenja i gihta. Iskorištavaju se iglice, kora, mladi izdanci i smola. Ustvari, cijela biljka je ljekovita.
Ljekovita šetnja borovom šumom
Sadrži eterična ulja koja djeluju antibakterijski, antigljivično, a čini se i antivirusno. Preparati izrađeni od bora vrlo su ugodni za upotrebu i ne izazivaju nuspojave. Njegov miris, koji potječe od alfapinena, betapinena, limonena i drugih sastojaka – ljekovit je sam po sebi, tako da su još liječnici starog svijeta preporučivali pacijentima jutarnje šetnje predjelima na kojima rastu ova stabla.
Hipokrat je četiri godine proučavao izuzetno zdravlje stanovništva grčkog otoka Tasos prilikom čega je ustanovio da je jedan od razloga borova šuma kojom je otok bio prekriven. Primjer drevnih doktora slijede i njihovi današnji kolege koji pacijentima s problemima s plućima i štitnom žlijezdom, uznemirenošću i stresom, preporučuju šetnju borovom šumom.
Imena Borislav, Borka, Velibor i slična ukazuju na veliko poštovanje koje ovo zimzeleno stablo uživa kod ljudi. Bor se redovno spominjao u najstarijim narodnim pjesmama. Kod većine slavenskih naroda poznata je pjesma “Rasti, rasti, moj zeleni bore”. Mnogi od nas upoznati su s frazom “visok kao bor”, ali i onom za ruke izmučene radom – “ispucale mu ruke kao borova kora”.
