Rotkvica je jedno malo čudo. U mojim mislima neraskidivo je vezana uz uskrsne dane. Valjda zato što bi baš u to vrijeme bile spremne za raskošni stol oko kojeg smo se, zbog nedostatka stolica, natiskali i poneku dijelili. Bliski rod na okupu, prilika da se vidimo ako ostatak godine nemamo vremena. Malo svečaniji ručak nego inače – a rotkvice obavezno u nekoj zdjeli, kao da bez njih Uskrs ne bi bio potpun.
Ne uzgajam presadnice. Rotkvice ne vole selidbe. Brzo odrvene i lako odu u cvat ako im se dira korijen. Treba ih posijati izravno u zemlju kakva jest.
Gotovo uvijek posijem pregusto. Onda prorjeđujem i ostavljam prostora da se pod zemljom razviju one fine, čvrste loptice. Najčešće crvene, ponekad crveno-bijele ili sasvim bijele.
Ne podnose svježi stajski gnoj ni kamenje
Rotkvice vole zemlju koja diše. Ne podnose svježi stajski gnoj ni kamenje – izrastu krive, a vole biti lijepe. Neredovito zalijevanje učini ih ljutima ili ih raspolovi.
Uvijek ih sijem u etapama, svakih petnaestak dana. Previše odjednom znači baš to, previše odjednom. Rotkvice brzo prođu svoj vrhunac. Ako ih ne uberem na vrijeme, postanu šuplje i tvrde.
Svakako u vrtu ostavim koju da procvjeta. Pčele i leptiri to znaju cijeniti. Na taj način se i rasjemene, pa uvijek postoji mogućnost za rotkvicu iznenađenja.
Rotkvice su spremne za jelo otprilike tridesetak dana nakon sjetve. I tu počinje vrtlarska matematika. Uskrs “šeta” od početka do kraja travnja. Tko zakasni – jede rotkvice za Praznik rada. Nije tragedija, ali nije isto.
Mislimo da znamo sve...
Čudakinje su te rotkvice. Ne vole led, ali ne vole ni vrućinu. Idealno im je između petnaest i sedamnaest stupnjeva.
Kad sam bila dijete, u zdjeli salate nikad ih nije bilo dovoljno. Prijateljica mi je jednom priznala da je uvijek birala samo njih, a roditeljima ostavljala zelenilo. Tada joj je to bilo logično.
O rotkvicama mislimo da znamo sve. Hrskave su, pikantne, osvježavajuće. Ali o njihovu lišću – gotovo ništa.
Zapravo, jedina osoba koju znam da lišće rotkvice jede svježe jest moj On. Operi, pojedi, gotovo. Kad je to čula moja majka, iskreno se sablaznila. U njezinu svijetu list rotkvice se odreže, isjecka i nosi kokama.
Od tada su njezine kokoši ostale bez tog dijela proljeća.
A list je sve samo ne višak. U njemu ima više snage nego što mu priznajemo.
I tu se uvijek pitam: tko je prvi odlučio da je list rotkvice višak?!
Lišće je pomalo grubo, blago pikantno i traži da ga se shvati ozbiljno. Nije za ukras, nego za lonac.
Zato ga ne ostavljam sa strane.
Juha od lišća rotkvice i krumpira
Kapula/luk se polako prodinsta da postane staklast. Češnjak neka kratko zamiriše. Krumpir omekša u vodi koja ga tek prekriva.
Na kraju dodam grubo nasjeckano lišće. Kuham ga kratko.
Sve izmiksam, začinim solju i paprom, po želji dodam malo muškatnog oraščića ili žlicu vrhnja, tko voli. Poslužim toplo, s komadom kruha.
Od tada lišće više ne odlazi u zaborav, već zajedno s “crvenim lopticama” ima svoje mjesto na stolu.
PS: I za kraj, naravno, krenite s prvom etapom sijanja rotkvica – vrijeme je. Ali ne zaboravite da u vikendu pred nama započinje veliki događaj, Festival vrtlarstva! U petak, 27. veljače, u 18:00 h vidimo se u Gradskoj knjižnici “Marka Marulića” , Ul.slobode 2 (neću dijeliti sjeme rotkvica, ali hoću sjeme balkonerica), a u subotu, 28. veljače, vidimo se opet na istom mjestu od 9:00 h – predavanja, panel-diskusije, velika razmjena sjemena…
