Na prvu, Nugal djeluje kao još jedna romantična ruševina u dalmatinskom kršu. No, čim zagrebete ispod sloja kamenja, otvara se priča o toponimiji, migracijama i gotovo filmskoj tišini prostora koji je nekada bio puls života.
Ime koje otkriva položaj
Naziv Nugal nije slučajan. Dolazi iz starijeg oblika riječi ugao, odnosno vugao, a upravo to najbolje opisuje njegov položaj – selo doslovno smješteno u udubini, zaklonjeno u prirodnom kutu planine. Takvi nazivi česti su u dalmatinskom zaleđu. Oni nisu tek lingvistički ukras, već precizna geografska oznaka. Nugal je bio skriven od vjetra, ali i od pogleda.
Na brdu Sridivica, koje mještani zovu i Markovača, s lijeve strane rijeke Žrnovnice, i danas stoje napuštene kuće. Kamene, tihe, gotovo prkosne vremenu.
Prema predaji, ovdje su živjele obitelji Barbarića, Markovina i Sinovčića. Posljednji stanovnik, Ante Barbarić, napustio je selo davne 1924. godine. Odlazak nije bio nagao, već postupno gašenje jednog svijeta.
Barbarići – esencija Nugla
Povijesni tragovi upućuju na jednu ključnu činjenicu: esencija Nugla bila je u Barbarićima. Prema istraživanjima zavičajnog povjesničara Joška Kovačića, upravo su Barbarići imali najdulji kontinuitet prebivanja u Žrnovnici.
Popisi stanovništva govore više od bilo kakve legende. Godine 1725., „kuća vlastelie Barbarića“ brojila je tek četiri člana. Do 1948. godine, brojka raste na gotovo nevjerojatnih 60 stanovnika.
To nije samo demografski podatak – to je priča o životu na granici Poljica i Spita te opstanku.
Cesta koja je promijenila sudbinu
Sudbina Nugla zapečaćena je početkom 20. stoljeća, izgradnjom prometne ceste kroz Poljica. Ono što je značilo napredak za jedne, za druge je bio početak kraja.
Stanovništvo se počinje seliti bliže vodi, cestama i novim tokovima života. Nastaju današnji Barbarići, dok Nugal polako tone u tišinu.
Kuće postaju gospodarski objekti, a potom – ruševine.
Prostor koji je nekada hranio ljude
Danas zapuštene ledine nekoć su bile oranice, voćnjaci, pašnjaci i lovišta. Područje Nugla i Vilara bilo je ključni resurs lokalnog stanovništva.
Kako bi se snalazili, ljudi su prostor dijelili na manje cjeline: Plasa, Kresenović, Križice, Betuša, Mećice, Meje…
Nazivi koji danas zvuče arhaično, a nekada su značili svakodnevicu.
Zanimljivo da se današnja župna crkva Uznesenja BDM nekada zvala Gospa od Ugla (Nugla). Veza između jezika, prostora i identiteta ovdje je gotovo opipljiva.
Za razliku od drugih starih sela poput Katića, Križa i Gorice, koja su nestala u povijesnim previranjima 16. stoljeća, Nugal je opstao zahvaljujući svom zaklonjenom položaju.
Ironično, upravo ta skrivenost koja ga je stoljećima čuvala, na kraju ga je i udaljila od modernog života.
Danas je Nugal postaja tek pokojeg prolaznika, fotografa i onih koji još uvijek traže mjesta gdje se tišina može čuti. Kamene kuće više nemaju dimnjake koji puše, ali imaju nešto drugo – sposobnost da podsjećaju.
Da su sela nekada nestajala tiho. Bez drame. Samo odlaskom posljednjeg čovjeka.
