Neopisiva je moja ljubav prema artičokama! Neopisiva! One su kraljice moga vrta! I moga pjata. Njih ne možete ne znati uzgajati, one se nekako, vjerovali ili ne, same za sebe pobrinu. Nezahtjevne su. Ne dirajte im donje lišće koje se s vremenom suši i odumire (sad će moje prijateljice, Đulijana i Vedrana, kojima su uzor engleski sterilni vrtovi, vrtjet' glavom), to one same sebi rade humus. Možete im maznut samo pokoji list i potopiti, fermentirati i s tim zalijevat plodovito povrće, voće, ali samo ako baš morate.
Dakle, humus rade same sebi, a korijenje im je toliko duboko, vretenasto, da ih je dobro saditi uz neku voćku, jer iz dubina izvlače minerale, pa su te zajednice primjer dobrog suživota! Na artičoke ni ne treba trošiti vodu, osim ako baš dugo, dugo nema kiše. A jako vole kišu u doba cvjetanja. Svakako, nakon svakodnevnog branja/rezanja, tijekom travnja/svibnja i čiste uživancije, na koji god ih način kuhali, a najbolji je onaj „spoj“ s bižima i bobom iz kuharice čuvene Dike Marjanović Radice, dakle, slijedi ljeto i polagano odumiranje lišća, doslovno nestanu s lica zemlje (i ponovo izniknu u rujnu, s prvim jesenskim kišama), toliko da je moj On, čuveni antivrtlar, jedan štapić/reznicu vinove loze, zabio u zemlju, skoro usred njezina korijenja, i u sred ljeta kad to nitko ne radi, i eno ih u savršenom suživotu, artičoka, loza i jabuka.
Odlutala sam s temom, vjerovali ili ne, imala sam namjeru samo usput spomenuti artičoke, jer su zapravo one razlog zašto uzgajam bob i biži (grašak), pa mi sad za ovo dvoje ostaje pola kolumne. U svakom slučaju, ne trebam naglašavat da u mome vrtu nema „kemijanja“, tako da sam skoro odustala od sijanja boba, iz vremena kad sam ga sijala, školski, u siječnju ili veljači, jer bi njegovo mlado lišće, u vremenu intenzivna proljetna rasta, toliko okupirale mušice da ih se ni svakodnevnim uklanjanjem nisam mogla riješiti! Zato taj dvojac sijem krajem listopada ili početkom studenog, oni niknu, ponešto narastu i zimi vegetiraju. Kad „navali“ proljeće, nastave rasti, ali to su sad već stare biljke i mušicama nisu zanimljive.
Rojevima mušica tada bude privlačniji moj pelin, okupiraju mu svaku grančicu, ali kako ja ne pijem žestice i ne radim pelinkovac, puštam ih da uživaju i da bubamare dočekaju! Šta bi inače prekrasne i vrijedne bubamare radile u vrtu bez mušica? Bile bi naprosto besposlene, nesretne i gladne, a to ne želimo. Želimo vrtove pune hrane za biljke i životinje, želimo vrtove pune ljepote i šarenila, za naše oči i fotoaparate. Želimo vrtove u skladu s prirodom!
ZADNJA KOLUMNA:
Rajčica na balkonu? Može, ali ne ovako! – vodič za urbane vrtlare
