Ante Ivković Zonzi život je vezao za Hajduk, najprije kao igrač i veliki talent iz Hajdukove omladinske škole, a potom i kao dugogodišnji klupski funkcioner. Trideset godina proveo je u klupskim kancelarijama, kao tajnik omladinske škole, blizu novih "tića i rebaca", da im ovaj Varošanin udahne malo duše sa Staroga placa.
"Danas više nema puno one duše", znao nam je reći u našim susretima. Vodio je godinama veterane "bijelih", obišao s njima sve kontinente i danas bismo rekli da je nepisani "doajen veteranskog zbora". Čuje se sa svima – Oblakom u Ljubljani, Pavlicom u Zagrebu, Mušovićem u Kataru. Skoči kad god nešto treba, čuva im tu sponu sa Splitom...
Sad traga za Ristićem, volio bi i njega čuti – suigrača i pouzdanog beka iz šezdesetih...
Zonzi, splitski da ne može biti splitskiji, idealan spoj svih generacija hajdukovaca, pa tako i idealan sugovornik povodom 114. rođendana Hajduka – za jedan svojevrsni vremeplov hajdukologije.
Počeo je u doba krize Hajduka šezdesetih, kada nije bilo ni titula, ni zvijezda, a ni nekih posebnih talenata iz omladinske škole.
"Najgore vrime, a ja sam još bio neka međugeneracija. Bio sam nešto stariji od one 'Zlatne generacije', a rodio sam se kasno za onu Vukasovu i Franininu."
Ali ste odmah na startu bili specijalist za beogradski Partizan, pa im odmah zabili odlučujući gol za 2:2 u Beogradu?
"I to sam ušao s klupe i zabio im gol! Tada je publika ušla na teren, pa se utakmica produžavala. Pisalo je Ivković 2:2 u 94., ja sam odmah s klupe ušao i dao taj drugi gol, a tada nije bilo službene nadoknade, nego koliko ti sudac produži. Tada je veliki Bajdo Vukas bio sportski direktor. Zato nas je i Maksimović kasnije mogao onako uništiti u Ljubljani. Još sam im sezonu ranije zabio jedan gol na njihovom stadionu, stvarno me išlo protiv njih. Partizanov golman Čurković bi stalno vikao: 'Za njim, za njim!'
A kad bismo došli u Beograd vlakom, onda bi se išlo u hotel 'Slavija'. Ja, varoško dite, a ono 'Slavija' uređena tada, doručak na nivou. Konobar dolazi do Cuzzija, a Vinko naručuje: 'Orange juice, ham and eggs, kiselo mlijeko i tople kifliće.'
Onda se konobar obrati meni: 'A za Vas?'
Ja se cili pripa: 'Meni isto', kažem. Kad eto ti iznad moje glave barba Solde i onako s visoka, sa neizbježnim 'španjuletom', jer tada se pušilo svugdje:
'Jeli, Zonzi, ti vjerojatno poludiš kad ti mama doma ne servira orange juice?'
A cila momčad umre od smija. A volio me kapetan Vinko Cuzzi, on je bio fakultetski obrazovan, sudac, intelektualac, znao me voditi na klavirske koncerte."
Dio ste momčadi koja je uzela onu legendarnu titulu 1971. Je li se u doba trenera Slavka Luštice igrao najlipši balun u Splitu?
Dio ste momčadi koja je uzela onu legendarnu titulu 1971. Je li se u doba trenera Slavka Luštice igrao najlipši balun u Splitu?
"Je, definitivno. Ali znaš kako? Kad je proradio Jurica. Reći ću ti – Jerkovića su najprije slali na kaljenje u Split, ali onda ga je Luštica vratio i držao ga u ekipi. Mladog igrača treba istrpiti, ako i fali, ne ga vaditi. Mislim da je to bilo negdje '68. Luštica je doveo Jerkovića u svlačionicu. Tamo: Vučko, Pere, Bukle, Ferić, Marin Kovačić i ostali. I Luštica govori ispred svih: 'Mali, igrat ćeš šest miseci, nitko te neće vadit.'
Znate što je to značilo za samopouzdanje Jurici, kao mladom igraču? Držao mu je leđa.
I onda je došla ta južnoamerička turneja – e, tu smo dobili pravog Jerkovića. Sve to skupa i sama ta južnoamerička atmosfera – po Santa Feu, Bogoti... To je bila njegova rapsodija. Jurica je od tada neprikosnoven. Otkad ja igram i gledam balun, Jerković je najveći znalac kojeg je Hajduk imao. S nama su na tu južnoameričku turneju išli kao gosti iz ljubljanske Olimpije – Oblak i Popivoda. Branko Oblak se posebno zbližio s nama, što je i kumovalo njegovom dolasku u Hajduk poslije. A Oblak nam je kasnije donio onaj moderan pressing, trku.
Ja sam se, nažalost, ozlijedio i više nikad nisam bio onaj stari Zonzi."
Je li onda nepravedno smijenjen Luštica? U porama hajdukologije ostalo je pitanje: što bi bilo da ga se pustilo da nastavi? Možda bi ona velika generacija dala još više.
"Naravno da je nepravedno smijenjen, osjećao je dušu igrača i grada, igrao je strašan balun. Imali smo tada velike trenere. Došao je Branko Zebec, on je donio profesionalizam.
Ja sam ušao u prvu momčad kad su nas vodili Frane Matošić i Cina Nedoklan. Najduže je bio Dušan Nenković, eee, on je bio pravi gospodin.“
Je Zonzi, govorio mi jedan stari Splićanin, kad kupujem kaput, ja tražim onakav kakav je nekad na Starom placu nosio Dušan Nenković, da vidiš da ga ni najveća bura ne može probiti!
"Ma gospodin od formata je bio. Uprava se po njemu učila oblačiti. Imao je puno zasluga što je došao Holcer. A Dragan Holcer je prvi bakalar na brujet pojeo u moje matere u Varoš. Moja mater ga je zvala Kolcer, jer nije znala reći Holcer. A Dragan je bio čovik, veliki igrač, ali i s velikim ljudskim osobinama. On je odgojio čitavu obrambenu liniju i u Hajduku i reprezentaciji.
Moram reći i za Iku Buljana, veliko ime europskog nogometa, ali i s velikim ljudskim osobinama..."
Gdje smo stali s trenerima?
"Biće Mladinić je bio znalac, veliki trener, stvaralac. Kad se otvarala 'Bićina vitrina' u Bijelom salonu, ja sam držao govor. Rekao sam da ja nisam bio u ne znam kakvim odnosima s Bićom, jer sam bio strašan talent, a on me nije zvao kao selektor tadašnje omladinske reprezentacije, ali sam rekao: 'Ovdje sam da se poklonim velikom treneru'. Izgrlila me poslije Bićina obitelj.
Ivić je najveći, najtrofejniji, to su činjenice. Imao je iza sebe velikog i sposobnog predsjednika Tita Kirigina. Ali, ostalo je uvijek to da se u Europi s onom momčadi moglo napraviti više. Sa Jerkovićem, Frfom, onakvim Šurjakom, Šure je danas najveća hajdukova živa legenda, to obavezno napiši, sa Žungulom..."
Ti se sjećaš, kad je Žungul naprasno otišao u Ameriku i nikad više nije obukao bijeli dres?
„Da, sjećam se. Sve se to dogodilo bezveze, problem je bio što mu je ponuđen manji stan nego što je Slaviša mislio da zaslužuje. Problem je bio u jednoj sobi više, u dvadeset kvadrata! Eto, bilo je tih grešaka. A sa Žungulom i Zlatkom u špicu, sigurno bi onda prošli Hamburger i bili prvaci Europe.“
A i ti si išao u Kanadu?
"Da, išao sam i bio omiljen. Igrao sam u ono vrijeme za 'Croatiu' Toronto, klub naših iseljenika. I nije im to baš tada u Upravi Hajduka dobro sjelo. Kao to je klub iza kojeg je stajala hrvatska politička emigracija. A mene su obožavali Hrvati u Torontu, čak šest puta sam kasnije vodio hajdukove mlade uzraste u Kanadu. Poslije su im u Hajduku dobro došle te moje veze. I sada sam u kontaktu s predsjednikom Soptom.
Inače, u sedmom mjesecu 1991. otišao sam u Zapovjedništvo Zbora narodne garde, kod Mate Viduke, na Bačvice. Išli smo Vinko Cuzzi, Ivo Bego i ja prijaviti veterane Hajduka u Hrvatsku vojsku. Tamo me prepozna Luka Đanko: 'Jesi li ti Ivković, sjećam se ja kad si golove zabijao'. Imam i počasnu iskaznicu 142. brigade HV, evo je..."
Što kažete na 'bijele' danas, hoće li konačno titula, nakon dvadeset godina, nešto kao ona vaša 1971.?
"Svi želimo isto i nadamo se. Trenera Gattusa treba pustiti da radi. Prvi smo, imamo pet boda prednosti nad Dinamom. Svi se nadamo i želim konačno to veliko slavlje."
I tako Zonzi i autor teksta, u šetnji Marmontovom i Rivom, prebirući u ćakuli po hajdučkim uspomenama, dok Zonzi kaže: „Ni pet posto ti nisam stiga ispričat“, tragajući za jednim Splitom kojeg više nema. Sretan ti rođendan, Hajduče!
