Evo sam već na 22. kolumni, a još ništa o raštici. Nisam se usuđivala, kao ovisnica (i) o raštici, imam traumu. Rođena jesam u Dubravi, selu mojem malom podno Mihovila ili Biokova, kako se uzme, ali sam od djetinjstva u Splitu. I ništa tu nije problem, ima nas u Splitu odasvud, i rođenih i doseljenih, svi smo mi zaljubljeni u svoj grad i sve je to dobro dok rođenima ne spomeneš raštiku.
Split voli artičoke, ali raštika je "sumnjiva"
Dok pričam o artičokama, sjaj u oku im vidim, poštovanje, ljubav, ali spomenem li raštiku, kao da te automatski premjeste u donju ladicu. Jer, ako voliš raštiku, ti si Vlaj ili dotepenac i možeš dubit na glavi, ali to nije to. Možeš za svoj grad napravit čudo toga, osnovat novi planinarski klub, poticat urbano vrtlarenje, vodit vrtlarske radionice, dijelit šakom i kapom znanje i iskustvo, držat poticajna predavanja da bi ljudi ukrasili i „ojestivili“ svoje balkone, lođe i terase, tisuće i tisuće paketića sjemena rajčica i raštike poklonit, uzalud ti je.
Stipe Božić morao se popet na Everest da bi postao legenda, i da bi mu se zavojanska raštika oprostila. Ja nemam šanse, makar sam se na puno planina popela, gomilu planinarskih škola vodila, stotine i stotine ljudi planinarenjem zarazila, ali raštiku ti „oproste“ samo zbog Everesta. S tim da je moj On, kao urbani antivrtlar, već ušao u legendu, a da ni slova nije napisao i ni jednu raštiku posadio. Koja nepravda. Majke ti. Tako ti je to, Marija. Kakva te legenda snašla, piši, istražuj, radi, obučavaj, penji se, dijeli i šuti.
Raštika – spasiteljica u ratu i junakinja na tanjuru
No dobro, šalu na stranu, moram nešto napisati o povrtnici koja je, uz divlje bilje, u ratu spasila ljude da ne umru od gladi… i kojoj je čuveni znanstvenik George Mateljan, u svojoj sjajnoj knjizi “Najzdravije namirnice svijeta”, dodijelio visoko 7. (sedmo) mjesto.
George je Splićanin (s američkom adresom), samo da se zna. Bio je američki poduzetnik i promotor zdrave prehrane. Rođen je 1933., emigrirao je u SAD, gdje je stekao značajnu reputaciju kao osnivač i dugogodišnji zagovornik zdrave prehrane i prirodnih namirnica.
Kako uzgojiti raštiku pradjedova
Dakle, što se tiče uzgoja, dobra je vijest da sadnica imate naokolo kupiti, ako želite pojednostavnit stvari. A ako želite raštiku mojih pradjedova, uzmete od mene ili nekoga sjeme, pobacate u neki pitar, pospete zemljom, prskate površinu vodom i čekate… To vam je čekanje kod vrtlarenja vrlo bitna stavka, jer ako čekati ne znate, nikad od vas vrtlara.
Dakle, nakon nekoliko dana niču mlade biljke koje onda presadite tamo gdje vama odgovara i gdje ste zemlju humusom obogatili. Makar je ta vrlo prilagodljiva i nije previše izbirljiva, pa je obično sadimo na rubove gredica, da ne zauzima centralni prostor. Zbog nekog čudnog razloga, raštika voli presađivanje, jer ako je ne presadite, nekako je drvenasta ko „drvena Marija“, što je starinski izraz za takve slučajeve… i za mnoge slične situacije i slučajeve.
Recepti i običaji – raštika kao tradicija
Naravno, još da dodam — raštika je dvogodišnja biljka. U prvoj godini samo obirete njeno lišće, narezano na trake (“na tabak”), pa ga fino kuhate s pokojim krumpirom ili bez njega, poput blitve, zalijete maslinovim uljem i uživate. Velolučani su od kupusa (kako oni i mnogi drugi zovu raštiku, valjda im finije zvuči) na tabak napravili ljetnu, kolovošku feštu. Uz prilog od bilo kakve ribe, naravno.
Moja ga majka kuha kao varivo od tri vrste mesa, uz obaveznu kost od pršuta, s dodacima kao što su pokoji listić špinata, obavezni koromač, list blitve, žbuna i poriluka i još po nešto… Takvo varivo je praznik za nepce i tijelo, vjerujte vi meni.
U drugoj godini raštika krene u cvijet, pa ćete jednoj od njih i dopustiti da se rascvjeta do kraja i da donese sjeme, pa ćete na kraju to šuškavo sjemenje skupit i sačuvat za dijeljenje drugima. Barem jednu biljku ćete ostavit da se rasijava naokolo, pa ćete gotove sadnice skupiti i premjestit gdje vama odgovara. Na ostalima ćete redovno rezati cvjetove i dobiti extra ukusne ćimulice.
Car i raštika – povijest jednostavnosti
I za kraj, ne znam jeste li čuli legendu, a možda i nije samo legenda…
Nakon što je car Dioklecijan abdicirao 305. godine, što je prvi slučaj dobrovoljnog povlačenja rimskog cara s vlasti, povukao se u svoju vilu u Saloni (današnji Solin, blizu Splita), gdje je uživao u mirnom životu — osobito u uzgajanju povrća, posebno raštike.
Legenda kaže da mu je car Maksimijan, njegov bivši suvladar, došao u posjet ili mu pisao da se vrati na vlast zbog političkih kriza. Dioklecijan mu je navodno odgovorio:
„Kad bi ti vidio kakav sam kupus (raštiku) posadio vlastitim rukama, ne bi me pozivao da ponovno preuzmem carsku dužnost.“
Raštika je carica, kad vam kažem!
