O Čehovljevu je „Višnjiku“ ispisano mnogo redaka i studija, često mu se tepa kao najboljem djelu ruskog dramatičara inovatora. Međutim, vrijedno je spomenuti i drugu stranu. „Višnjik“ ima opasan potencijal za bivanje najkompleksnijom, a ujedno i, usudit ću se reći, najdosadnijom Čehovljevom dramom. I sam je s njom muku mučio, počevši od ideje da piše komediju ili farsu, a završio je u opipljivoj tragici glavnog lika, osiromašena plemstva i jedne propale obitelji. Sama je radnja, odnosno nadolazeći događaj prodaje obiteljskog imanja zbog dugova jednostavan, dok je glavni lik Ljubov Andrejevne (Sandra Lončarić) izuzetno složen, na trenutke iritantan u svom mazohizmu i bježanju od prošlosti, djetinjastu odnosu prema gubitku i slijepoj vjeri u popravak toksične ljubavi. Obiteljski višnjik, mitsko mjesto koje Ljubov ne želi izgubiti, lebdi nad likovima kao glomazna krošnja prošlosti. Iako je cijela obitelj na rubu egzistencije, pritisnuta dugovima i teško shvatljivim nesnalaženjem u novim vremenima, Andrejevna ne želi ostati bez višnjika – mjesta gdje je odrasla i mjesta gdje joj se utopio sin. Ona nije procesuirala tragediju, odžalovala gubitak i odredila nove prioritete. Preživjela je zaslužujući/usprkos bijegu u Pariz gdje je ušla u toksičnu vezu s čovjekom koji ju je potkradao i ostavio, a zatim je u trenucima slabosti pozivao natrag.
Sandra Lončarić maestralno je odglumila Ljubov Andrejevnu – privlačnu mater familias koja svojom magnetičnošću spaja sve likove, ranjenu ljubavnicu koja usprkos vlastitim gubicima pronalazi snage da zagovara i potiče ljubavnu sreću svojih kćeri, oštećenu majku koja nije isplakala gubitak sina, nesposobnu radnicu u vremenima u kojima se ne može živjeti od titule, djetinjastvu sredovječnu ženu koja ne može izići iz prodane kuće ni kad čuje zvuk motorne pile u omiljenu višnjiku.
Kreativni tim i interpretacije koje čine razliku
Usprkos Čehovljevu tekstu koji je, možda se netko hrabar složi, mogao završiti u ladici kao lirska simbolička drama koju je pregazilo vrijeme, redatelj Dražen Ferenčina s nje je otpuhnuo prašinu i sa svojim timom napravio rijetko viđen dragulj koji je spojio tradicionalno i moderno. Predstava kreće najsuvremenijim mogućim činom uvlačenja publike – rušenjem četvrtog zida. Jermolaj Aleksejevič (Ivan Ćaćić) obraća se publici i pokazuje im fotografiju Ljubov Andrejevne. Na imanju njezinih roditelja Aleksejevičevi su živjeli kao kmetovi. Plot twist događa se jer su Jermolaj i Ljubovina pokćerka Varja (Anja Đurinović Rakočević) očito zaljubljeni, što je moglo donijeti nadu u spoj nespojivih društvenih slojeva i životnih priča.
U duhu simboličnog, što je Čehov rado provlačio i kroz naslove, scenografi Dražen Ferenčina i Davor Molnar posežu za vrlo efektnim rješenjima – balonom u obliku srca koji nestaje na nebu u trenutku neuspjelih zaruka, prevrnutom starinskom lampom koja simbolizira nered koji se uvlači u obitelj, masivnim vratima koja stalno predosjećaju nesreće, kovčezima koji sugeriraju nestalnost, stolom koji nije mjesto obiteljske sreće, nego grotesknih zabava koje likovima nakratko mažu oči i odvraćaju ih od turobne stvarnosti koju su velikim dijelom sami zakuhali. Čak je i pas kojega u svoje mađioničarske točke uvlači ekstravagantna Charlota (Antonija Stanišić Šperanda) sjajan i simpatičan „rekvizit“ u općem kaosu i improvizaciji života u koje se pretvorio dom Andrejevnih.
Kostimografija o nekim likovima govori više nego sam tekst – Ljubov Andrejevna u modernim, pripijenim kostimima punima čipke i sjaja ne odriče se raskoši života kakav si ne može priuštiti, kao ni neizrečene čežnje da bude u središtu pažnje. Njezin brat Leonid (Miroslav Čabraja) dobri je duh kuće, neotesani brbljavac koji mnogo zuji, a malo meda daje dok u svojim šarenim i pastelnim odijelima neuspješno juri iz jednog pokušaja spašavanja obitelji u drugi. Pomak prema suvremenome najviše se vidi u kostimu mladog sluge Jaše (Aljoša Čepl) kojega bi Rusi vjerojatno vidjeli kao zavodnika, a u ovoj je verziji ono što bi današnji mladi nazvali fuckboy, bezosjećajna protuha koja se prešetava u mrežastoj majici dostojnoj tuluma na Zrću i ne pomišlja na stabilnu ljubav.
Dodajmo tome i izvrstan rad svjetla – kad u općem kaosu neki lik dobiva potrebu za onim što bi Dostojevski nazvao unutarnjim monologom, na glumcu je samo jedan snažan reflektor, a u kolektivnim scenama zabava dominira topla žuta boja, tračak obiteljske atmosfere u domu koji će se raspasti. Trenuci sanjarenja, mjesečarenja i nagovještaja nesreće obojeni su hladnim plavim svjetlom.
Svojom pojavom, savršenom dikcijom i uvjerljivim prikazom jada pri moralnom i društvenom raspadu osobito dominiraju Sandra Lončarić i Ivan Ćaćić. Gledatelj istovremeno želi i da Jermolaju kozmička pravda dodijeli imanje na kakvom je njegova obitelj robovala, ali i da ga Varja udobrovolji i promijeni svojom ljubavlju. Time bi se spasio i mladi par, ali i imanje, i izgubljena majka Ljubov Andrejevna koja se, u svoj tragici svoga lika, opet premišlja oko povratka u Pariz, u tobože blještav svijet koji će za nju nositi samo gubitke i poniženja („Ja volim taj kamen oko vrata!“). Jedino što još čvrsto stoji u njezinu životu višnjik je koji raste pred kućom, zbog čega dramatično i patetično izjavljuje: „Svoj život bez višnjika ne mogu ni zamisliti! Prodajte i mene s njim!“
Kad zvuk zveckanja kofera zamijeni stravičan zvuk motorne pile, predstava se zatvara u modernu i vrlo promišljenu cjelinu koja je započela uvlačenjem publike u priču (Jermolajevim pokazivanjem fotografije ili Ljubovinim dijeljenjem novca), a završava neugodnim trzajem jer nas je iz divnih ruskih pjesama prenuo zvuk novoga vremena, kapitalizma, vraćanja milog za drago, zvuk destrukcije i prisilna zaborava vremena koje je prošlo. Naposljetku lakaj Firs (Davor Panić) kaže: „Život je, eto, prošao, kao da ga nisi ni živio.“
Kreativni tim ovog toliko puta izvođenog komada, a interpretacije koju će biti teško nadmašiti čine: Dražen Ferenčina (redatelj), Božidar Škritek (prevoditelj), Dubravko Mihanović (dramaturg), Dražen Ferenčina i Davor Molnar (scenografi), Marita Ćopo (kostimografkinja), Igor Valeri (glazba), Maja Huber (scenski pokret), Zdravko Stolnik i Tomislav Kobia (oblikovanje svjetla), Domagoj Ivanković (savjetnik za mađioničarske trikove), Vanja Jovanović (asistent redatelja), Ivona Đogić Đurić/Crtaona studio (vizualni identitet), Kristijan Cimer (autor fotografija) i glumci: Sandra Lončarić, Antonia Mrkonjić, Anja Đurinović Rakočević, Antonija Pintarić, Miroslav Čabraja, Ivan Ćaćić, Ivan Grčić, Duško Modrinić, Antonija Stanišić Šperanda, Enes Vejzović, Davor Panić i Aljoša Čepl.
Splitsko je ljeto istinski oplemenjeno ovim malim remekdjelom HNK-a Osijek i GDK-a Gavella.
