Jedna od iščekivanijih promocija, što se osjetilo i po posjećenosti u subotu, bio je nastup jednog od najnagrađivanijih i najčitanijih domaćih autora Kristiana Novaka, njegov Slučaj vlastite pogibelji u izdanju naklade OceanMore predstavili su Kruno Lokotar i Srećko Jurišić.
Slučaj vlastite pogibelji četvrti je Novakov roman, rekao je Lokotar, a posljednja tri "svi su pročitali". Najnoviji je počeo na marginama crne kronike, ali je prvi koji je inspiriran istinitim događajem, i koji govori o korupciji, a tematizira i sustave represivnog i obrazovnog aparata.
Novak kaže da nema recept kojim likove približava čitateljima, nego mu se svaki put čini kao da uči pisati iznova, čak i da uči jezik iznova.
"Zbog toga su prve verzije obično grozne, a potom pokušavam ući u to što je određeni lik, kako se nosi sa svojim problemom, zato volimo čitati o ljudima koje njihova životna priča može mijenjati. Lik mora imati razlog zbog kojeg se bori, i ulazi u konflikt s okolinom", rekao je Novak objašnjavajući svoje metode izgradnje likova. Na taj način je nastajala i ova knjiga, u kojoj se likovi međusobno nose sa svojim čežnjama i problemima.
Knjiga se bavi slučajem samoubojstva jednog policajca zbog mobbinga u radnom okolišu i nemogućnosti da natjera kolege na zakonito postupanje, a koji je bio zanemaren, pa i zataškan. Novak je slučaj predstavio dijelom kroz priču jedne profesorice hrvatskog jezika koju je izuzetno pogodio slučaj, a dijelom kao filmski scenarij o policajčevom starijem bratu, također policajcu, koji je stisnut između obitelji koja traži zadovoljštinu i sustava koji od njega traži pacifikaciju.
Jurišić je priznao da je roman pročitao u nekoliko sati, i bio oduševljen načinom na koji je cijela priča stavljena među korice, i koja pokazuje zrelost ne samo Novaka nego i cijelog žanra u hrvatskoj književnosti. U funkciji "zarobljavanja" čitatelja je i međimurski dijalekt, koji upija u roman skoro na mističan način, čak i ljude koji imaju teškoće u razumijevanju toga dijalekta.
Po vlastitim riječima, Novak u romanu nije želio prikazati stvari crno-bijelo, jer u tome nema drame.
"Zanimaju me likovi koji su dovedeni u poziciju da naprave nešto loše, koji nisu psihopati do kraja", rekao je autor, a Lokotar kaže da je čitatelju bliži lik koji na neki način nosi svoje prokletstvo.
Na kraju subotnjeg programa na Gripama se opet putovalo, uz povijesni putopis Jasena Boke Od Dnjepra do Jadrana, i uz Bokinu suputnicu arheologinju Nikolinu Urodu te moderatoricu Sanju Baković.
"Ova knjiga je povijesni putopis jer se bavi i nama, i poviješću i vrlo aktualnim problemom migracija, ali i nacionalnom isključivošću koja nema veze s genetikom", kaže Boko.
Putovanje o kojim piše Boko je počeo u Vinči kod Beograda, sjedištu jedne od najstarijih kultura u Europi, a koja je postojala na danas često prezrenom balkanskom prostoru. Autor kaže da je ta kultura bila miroljubiva, nije poznavala ni zidove i u njoj su vladale žene, da bi došla pod udar "nas, mačo ratnika na konjima".
Nikolina Uroda rekla je da postoje brojne "rupe" u znanju o davnijoj prošosti prostora opisanog u knjizi, i zato su iznimno korisna istraživanja koja se zasnivaju na usporedbama s drugim prostorima.
Baković kaže da je Bokina knjiga žanrovski hibrid, kojeg se može čitati i kao roman i kao povijesni putopis, što je za autora temelj načina pisanja, jer se i o ozbiljnim stvarima voli zezati. Inače, na putovanju je imao i problema, pa je u Bjelorusiji priveden kao špijun jer se zatekao u vojnoj, ograničenoj zoni. Na koncu je potpisao priznanje da je počinio prekršaj kako bi ga pustili.
"Neki me smatraju avanturistom, ali nisam ja taj koji traži avanture, one nađu mene", rekao je Boko.
