O novim koncepcijama
U našem predstavljanju generacija piciginaša došli smo do 1950. godine, i zapravo je oko te godine, picigin bio najmasovniji, prije ovih naših sadašnjih dana. Ali osim nekoliko pravih klapa većina je ipak igrala na "turistički" ili "ženski" način, u dubljem moru, užem kolu s više ili manje od pet igrača, bez prave žestine, robusnosti i stila.
No neposredno nakon 1950. picigin doživljava novu etapu razvoja, najviše zahvaljujući boljim mogućnostima nabavljanja kvalitetnih baluna iz inozemstva i njihovu brušenju do idealne težine. Javljaju se nove generacije igrača i formiraju se stalne klape koje su znale ugostiti i poznata imena tadašnjeg nogometa. Tako bi ponekad zaigrali čuveni vratari Glazer, Beara i Arneri, ali, začudo, nije im baš naročito išlo, i to zato što je picigin tražio više od njihova sjajnog refleksa i efektnog skoka. Od bivših igrača Hajduka dobro su igrali picigin Božo Broketa, Vlado Šenauer Geza i Stane Krstulović.
Nešto mlađa klapa, u kojoj su igrali Toto Kaliterna, Ćiro Petrizzio, Miće Antičević, Ivo Melvan, Brane Katalinić, Marin Zaninović, Branko Amižić Papak, Bukle Hlevnjak i još nekolicina, uvela je novi stil, s mnogo trčanja u krugu, a klapa Emila Giosenta koja je igrala kraj "donjeg tuša" i u kojoj su sudjelovali Kokolo Radovniković, Jakša Kuzmić, Zvone Kuzmanić, Jovica Milutinović, Aco Jurišić, Ivan Marović, Joško Dugi i drugi uvela je oštar stil pucanih dijagonala, sa širokim kolom u što plićem moru, gotovo "na suho". Ta je klapa prakticirala propisane gaćice i kapice i znala je zabavljati publiku kako neobičnim akcijama, tako i duhovitom galamom. Povremeno bi se javljali, da bi odmah zatim netragom iščeznuli vrsni piciginaši poput Mira Baničevića Bane, Ante Kuvačića, Mije Brstila, Miće Novakovića Livaje, Branka Bralića i još ponekog čija su se imena zaboravila.
Bačvice su postajale sve napućenije i sve prljavije, polako je nestajao pješčani teren, a izvirilo kamenje. Mlađi su, zabavljajući se velikim loptama, počeli gubiti interes za tu igru u gužvi kupača.
No značajni zaokret dešava se zaslugom gradonačelnika Zvonimira Puljića, izgradnjom kolektora, Bačvice ponovo dobijaju čisto more, stupa na scenu nova legendarna generacija. Toni, Ćićo, Drago, Goran, uz Totu, Melvana, Ćiru, Miću, Antišu, Vilija i drugih asova, temelj su budućnosti splitskog picigina.
Oko veterana Tonija Veršića, omiljenog profesora i prave legende Bačvica i picigina, okupljaju se mlade snage, Davor, Njoki, Rudi, Joke, Afro, Mijo, Zvone, Kosa, Roda, Kiki, Miro, Arsen, Tomo, Divlji, Vranda, Bongo, Vladi, Rampa, Jure, Ante Žbirac, Rino, Marko, Paun, tri brata Senjanovića, Frane, Mile i Ivo, Andrej,Toni, Puljić, Luka, Julio, Hrvoje, Nike, Zdenko, Veža, Špar, Joke Gugić, 'doktor' Žele, Marin, Luka Bjelanović, Pulja , Rico, Dino, Draško, Vlado, Duje, Goran Karan, Ićo, Jure Vatrogasac, Markovina, Mogić, Pino, Pero Masa, braća Bonaći, i još mnogi drugi, koji su svoju potpunu afirmaciju stekli nastupima na ukupno deset održanih Prvenstava svita u piciginu. Spomenimo i jednu posebno ustrajnu ekipu, koja je uvik tu, na marginama, ali u svakodnevnoj igri tražili su svoje misto i napredak u igri, "Pancetari": Maks, Tomo, Miro, Zdravko, Slaven i Branko.
Sve uočljivijom biva i igračka nazočnost ženskog spola, počev od Iće Goić pa prof. Mirande Krešić, Vere Ferić, prof. Diane Jelače, Nevenke Ćuk pa sve do mladih dama sadašnje generacije izvrsnih piciginašica koje su nezaobilazni ukras plićaka na Bačvicama, Mare P., Mare K., Mare S,., Ivane, Antee, Ilone, Manči, Dije...
I kao je to i red, piciginaška priča nastavlja se kroz novu generaciju, koje slobodno po stilu igre možemo zvati akrobatima u plićaku sa strogim pravilima trčanja i dugih baluna, predvođene Mislavom Dubokovićem, kao što su Arsen, Vuja, Nike, Duje, Čedo, Andro, Krste, Cvone, Zvone, Ruščić, Krolo, Luka, Bartul, Veljko, Mario, Ranko, Kristijan, Crni Ante, drugi Luka, Marin, Guć, još jedan Nike, Pećek, Joco, Nino, Tino, Mile, Pjero, Darko, Bojan, Stanko, Ivan, Cvele, Davor, Tomo, Siniša...., kako bi reka naš Dino Dvornik, ajme umorija sam se nabrajat sva ova imena, fala Bogu da ih ima, živit će picigin bar još sto godin.
Pravi piciginaš ima naročite znakove raspoznavanja: ožiljke na bokovima i kolinima od bezbrojnih rana nakon nezgodnih skokova na kamen skriven u pijesku, dolutalu školjku ili komad stakla. Piciginaš je entuzijast i svoju igru shvaća neobično ozbiljno. Treba imati snage i izdržljivosti da se ostane dva sata u takvoj igri koja traži maksimum koncentracije.
