Gdje je, kako je, što radi Lovre J., momak iz Kaštel Štafilića, žrtva brutalnog iživljavanja nekolicine mladića, svojih donedavnih prijatelja, koji su fizički napad na njega snimali mobitelom i tijekom proteklih nekoliko dana Hrvatsku ujedinili u valu osude? Što je s ocem mu Boškom koji je velikodušno nakon svega prihvatio riječi isprike roditelja jednog od napadača?
S tim se pitanjima Slobodna Dalmacija uputila u Kaštel Štafilić, na čijim šentadama i zidićima domaći žitelji još uvijek bruje o nemilom incidentu. Toplo se nadajući kako će se životi aktera, a i njihovog malog mista što prije vratiti u normalu. Iako nam neki govore da će kod nekih od sudionika incidenta to biti teška misija.
Lovru su locirali u njegovom Štafiliću, na druženju s prijateljima. S drugom je ekipom, s onom, kaže, nema više kontakta. Dobro je, poručuje to svima koji su mu se putem društvenih mreža i na sve ostale načine javljali, nudili mu pomoć. Želi da mu se život vrati u normalu. Bježi koliko može od medijske pažnje i lavine koja ga je susrela tijekom zadnjih dana. Priča nam šturo da ne želi razmišljati o napadu i kako nastoji ostati čista pozitiva. A kada sve ovo prođe, tada će se promisliti o nekim stvarima.
- Mislim da ću isto prihvatiti ponudu nekih kickboxera, javili su mi se preko društvenih mreža. Rekli su mi da im se mogu pridružiti u klubu, počet s njima trenirati. Pokušao bih trenirati i naučiti nešto novo, načine samoobrane, naći neku novu ekipu. Ovo me nekako povuklo da o tome počnem razmišljati. Znate, OK sam, sve je u redu, ne triba mi ništa. Bio sam na pregledu, nemam ozljeda. Maknuo sam se od tog društva, idemo dalje. Ne želim imati više kontakta s tim bedacima. Sve je to bilo grubo, ponižavajuće. Neka prođe, ne želim se zamarat, neću neko vrijeme mislit o tome – kaže Lovre.
"Greška koja će ih obilježiti"
Za one koji su ga napali kaže kako su napravili veliku glupost. I više od toga, kaže da im je to bila životna greška koja će ih pratiti, obilježiti ih za dugo vremena. Sami su krivi za sve to, veli, bili su svjesni što rade. I upravo zbog svega toga ne bi bio velikodušan kao otac mu koji je pružio ruku pomirenja roditelju jednog od napadača. On sam ne bio to nikada napravio, javlja Slobodna Dalmacija.
- Mom ocu je to kao svakom roditelju puno značilo. Ali da meni dođu ti šta su me tukli, ja ispriku ne bi prihvatio. Ne bi jer za tako nešto oprosta nema. Nisu ga zaslužili. Znam da nije kršćanski tako nešto govoriti, ali kako prijeći preko onoga. To je bilo ponižavajuće. Ne mogu. Kada bi to napravio zgazio bi sam sebe, doveo bi se do toga da bi mi svako rekao 'Lovre, pa kakav si čovik da zaboravljaš, da prelaziš preko takvih stvari tako lako, ko da se ništa dogodilo nije'. Ne zaboravlja se to tako lako. Zato neću reći, OK, sve je dobro. Ma nije – kaže Lovre.
"Ja sam se za neka svoja djela pokajao"
Zna da su dvojica glavnih napadača u zatvoru, čuo je sve, prati vijesti. Siguran je da će ih boravak u takvoj ustanovi koliko god dugo trajao promijeniti. Ako neće ustanova, hoće onda, kaže, kontakt s onima s kojima će neko vrijeme dijeliti život. Makar se tome nada, iako duboko u sebi misli da se oni nikada neće pokajati zbog svog ponašanja. Priznaje nam kako je on i sam imao nekih gluposti u životu koje su dovele do toga da se morao pokajati. Ali nije siguran da će to tako djelovati i na njegove do sada velike prijatelje.
- Netko će reć da to nije tako, ali ja sam se za neka svoja djela pokajao. A ovi bezdušnici neće. Neće jer nemaju ni zrno soli u glavi. Neće sto puta, siguran sam u to. Iako bi volio da se pokaju, promijene, postanu bolji ljudi. Malo me sve ovo umorilo, poželia san se maknut od svega, od medijske pažnje. Došla je odjednom sa svih strana. Svi me pitaju kako sam. Dobro sam. Proće – veli.
Cijeli članak možete pročitati ovdje.