Uz slavlje najveće kršćanske svetkovine – Uskrs – vežu se brojni običaji i vjerovanja, koji su u narodu prisutni stoljećima. Na dalmatinskim otocima i u Zagori neki običaju su se prenošenjem na mlađe generacije očuvali i dan danas.
Velika subota se zove još i Bila subota. Tako se zvala jer se tada trebalo dobro umivati. Predvečer se nosilo jelo na blagoslov u crkvu – jaja, pogačice i pletenice koje su bile za djecu. Na blagoslov se nosilo i vino, sol, kapula, pršut, slanina.
Ova se tri dana nije smjelo raditi u polju. Na Veliku subotu običaj je da se prije mise upali ispred crkve veći oganj koji se prije svete mise blagoslovi te se od njega zapali uskrsna svijeća. Na taj se dan nosila hrana na blagoslov u crkvu, a ona se jela za Uskrs za vrijeme doručka.
Posjećuje se posebno uređeni Božji grob u crkvi. Ne slavi se euharistijsko (misno) slavlje. U subotu navečer, slavi se vazmeno bdijenje, koje pripada u obrede Uskrsa.
Ono počinje blagoslovom vatre ispred crkve, a zatim slijedi povorka i pozdrav uskrsnoj svijeći koja predstavlja Krista, biblijska čitanja koja razotkrivaju svu povijest spasenja, blagoslov krsne vode te misa za proslavu uskrsnuća. Sve te sastavnice Vazmenog bdijenja nemaju odjeka u narodnim običajima, ali se u njima prije svega očituje blagoslov ognja i proslava događaja uskrsnuća.
Narodni velikosubotnji običaj o obnovi kućne vatre u najužoj je vezi s prvim crkvenim obredom na Veliku subotu, naime blagoslovom vatre pred ulazim vratima u crkvu. Blagoslov vatre podsjeća na gorući grm iz kojega je Bog govorio izraelskom vođi Mojsiju i otkrio svoje ime: "Ja sam koji jesam". Od te vatre svećenik pali uskrsnu svijeću koja označava uskrslog Krista.
Svećenik na svijeću stavlja simbole A i Ω. To označava Krista koji je i početak i svršetak. Također se na svijeću stavljaju brojevi tekuće godine. Narav znaka iziskuje da se svake godine u Vazmenom bdjenju blagoslivlja nova uskrsna svijeća, napravljena od prirodnoga voska. Uskrsna svijeća kroz čitavo vazmeno vrijeme stoji kod ambona i pali se u svim zajedničkim bogoslužnim činima. Upravo tim bdijenjem vjernici započinju slaviti Uskrs.
Simbol jaja
Za Uskrs se odlazi na jutarnju misu ili se na Veliku subotu odlazi na svečano vazmeno bdjenje. Na sam Uskrs tradicijski se blaguje šunka, a domaćice često ispeku kruh te priprave druge slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje. Nije se smjelo ništa baciti; ljuske jajeta nosile su se i zakapale u vrt, pokraj panja ili u kut, vjerujući kako će urod i plod biti bolji. Poslije uskršnjeg objeda mladež se veselila igrajući i pjevajući.
Prema uvriježenim narodnim običajima u Hrvatskoj da bismo preuzeli klicu novog života jaje valja pojesti, kako bi cijelu godinu ostali vitalni i zdravi. Tradicija je to koja se održala do današnjih dana u nekim dijelovima.
Na početku dvadesetoga stoljeća jaja su bila dio uskrsnih običaja u Dalmatinskoj zagori, ali se nisu kao danas ukrašena darivala rođacima i prijateljima, već su se davala župniku crkve.
Ono što je posebno uveseljavalo najmlađe, ali i starije, bilo je međusobno tucanje jajima; u toj je igri pobjednik bio onaj kojemu je pošlo za rukom razbiti najviše jaja drugima. U kršćanstvu je ono simbol novoga i vječnoga života što ga je Isus svojim uskrsnućem omogućio ljudima.
