Hrvatska je nedavno dobila još jedan muzej, no riječ je o nečem do sad neviđenom. Otvoren je Muzej fjake, a adresa mu je – virtualna. Dakle, da bi ga posjetili, ne morate se niti pomaknuti iz svoga doma, a predstavlja platformu posvećenu suvremenoj umjetnosti, kartolinama, fabulama i dalmatinskom stanju uma.
Muzej je s radom započeo izložbama pod nazivom „Što je fjaka?“, a na njima su izloženi radovi troje mladih umjetnika – Martine Movrić, Anite Krmek i Tomislava Marcijuša. Za sve je „kriva“ Lana Rogošić Blagojević koja je došla na ideju otvaranja ovog neobičnog muzeja.
Razgovarali smo s osnivačicom Muzeja koja nam je opisala kako je došla na ovu ideju, koliko je vremena trebalo proći od ideje do realizacije, ali i još mnogo toga.
Što Vas je inspiriralo da pokrenete Muzej fjake? Kako ste počeli proučavati fenomen fjake kao kulturni koncept?
Sve je počelo iz znatiželje i blagog revolta.
Prije gotovo deset godina, svijet je počeo slaviti skandinavske i mediteranske koncepte ugodnog življenja: hygge, fika, dolce far niente, siesta… Pisali su se članci s naslovima poput „Uvrstite švedsku fiku u svoj radni dan“ ili „Ne morate živjeti u Danskoj da biste živjeli kao Danac“. I sve je to bilo simpatično, ali i pomalo frustrirajuće. U toj globalnoj potrazi za „stranim i boljim”, pitala sam se: a gdje je fjaka?
Ne kao turistički stereotip, nego kao stvarno, živo kulturno nasljeđe. Po čemu je fika bolja od naše marende? Zašto dolce far niente zvuči sofisticirano, a fjaka i dalje nosi prizvuk lijenosti?
Krenula sam razgovarati s ljudima, čitati, promatrati svakodnevicu i shvatila da se iza te „lijene“ fasade krije cijela filozofija života. Fjaka nije nedjelovanje, nego drukčije djelovanje – ono koje ne traži dokazivanje, nego prisutnost.
Ideja Muzeja fjake počela je tada tiho rasti – kao osjećaj da nešto naše, autentično, vrijedno i duboko, ostaje neispričano. Fjaka se ne može staviti na majicu, nije suvenir, ne treba ni etiketu ni formu – ona je osjećaj. Nešto što nas u korijenu smiruje i oblikuje.
Prije nekoliko godina stajala sam ispred stare kamene pojate mog djeda u Dugopolju. Gledala sam te monumentalne kamene blokove koji će tu stajati još stotinama godina i pomislila: ako je fjaka toliko važna, onda zaslužuje i svoje mjesto. Muzej. Ne nužno fizički, jer pojata na žalost nema pola krova, a ja nemam sredstva. Ali virtualni, pristupačan svima. Fjaka ne traži ulaznicu ni geolokaciju – traži osjećaj, a taj se osjećaj može podijeliti i doživjeti bilo gdje.
Tako je osnovana i neprofitna udruga koja danas okuplja tri glavna „krila“ projekta: Institut za kulturološko i znanstveno proučavanje fjake, Magazin sporog življenja i konačno Muzej fjake, prvi muzej na svijetu temeljen na osjećaju koji je neraskidivo vezan uz prostor, klimu i ritam života.
Budući da je fjaka teško uhvatljiva riječima, shvatila sam da je suvremena umjetnost možda najbolji način da se opiše. Kroz nju se može izraziti ono neizrecivo, osjetiti ono što je inače neuhvatljivo. I tu je Muzej našao svoj dom.
Kada ste otkrili da fjaka nadilazi običnu lijenost i postaje filozofija života?
Kad sam prvi put stala – zaista stala – i čula samu sebe bez buke svijeta. Fjaka je stanje koje nastupi kad um utihne, a tijelo ne mora ništa dokazivati. Nije to lijenost, kako se često misli, nego svjesno bivanje. Tiho, ali moćno postojanje u trenutku. Shvatila sam koliko je fjaka važna upravo kad sam uvidjela da se ljudi zapravo boje usporiti – jer ne znaju kako. Kao da im nitko nikad nije dao dopuštenje da samo budu.
Nemam taj privilegij da cijeli život provodim uz more, ali svaki slobodan trenutak koristim da mu se vratim. Samo kraj mora osjećam onu pravu tišinu, onu koja smiruje i tijelo i misli. Samo tada mogu umiriti kreativni kaos koji mi neprestano zuji u glavi.
Što je fjaka? To je ono kad se – naizgled – ne radi ništa, a napravi se puno. Kad sve stigneš, a nigdje nisi žurio. Fjaka ima nevjerojatnu sposobnost da ti se uvuče u tijelo neprimjetno, kao morski povjetarac, i da ti rasprši misli bez ijedne izgovorene riječi. I upravo je to ono što, vjerujem, najviše treba suvremenom čovjeku – posebno onome s kontinenta, koji je stalno „u pogonu“, stalno „na zadatku“.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Koliko je vremena bilo potrebno od ideje do realizacije Muzeja?
Muzeju je trebalo puno vremena da zaživi, ponajviše zato što me bilo strah. Strah da publika neće razumjeti. Da će sve skupa ispasti kao još jedna „umjetnička fiksacija“.
Istovremeno, ideja je bilo previše. Toliko boja, koncepata, impulsa, sve sam ih htjela realizirati odjednom. I upravo tu je nastajao kaos. Stotine tabova otvorenih u glavi, svi projekti istovremeno u tijeku, a nijedan gotov. Ipak, Muzej je godinama tiho rastao, u pozadini mojeg primarnog posla.
Vlasnica sam marketinške agencije i raditi sto na sat mi je svakodnevica. Upravo zato Muzej sam gradila kao prostor predaha. Gradila bih ga navečer, vikendima, najviše tijekom zimskih mjeseci. A ljeti, kad more ponovno „podsjeti tko si“, sve bi nekako sjelo na svoje mjesto. Slagalica bi se počela sama postavljati.
U ranim fazama, dok Muzej još nije postojao ni kao virtualni prostor, najčešće sam nailazila na nerazumijevanje i one poznate, kisele osmijehe podrške. Na ljubaznu šutnju.
Ali kad u sebi nosiš toliko ideja, misli i mogućnosti, one jednostavno moraju negdje izaći. I tako je upravo Muzej postao to mjesto – prostor koji sam stvorila da bi osjećaji, slike i koncepti svih nas konačno mogli zaživjeti. Muzej fjake nije samo moj osobni projekt, nego otvorena platforma za umjetnike, autore i sve one koji fjaku osjećaju, stvaraju i promišljaju na svoj način. To je mjesto suradnje, mjesto koje nas sve potiče da se osjećamo dobro i pozitivno.
Iskreno, još uvijek sve ide pod blagom kočnicom – ali ide. Polako, kako i treba. Jer fjaka ne voli žurbu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Možete li ukratko opisati proces osnivanja udruge „Muzej fjake – Institut za kulturološko i znanstveno proučavanje fjake“ 2023. Godine?
Udruga „Muzej fjake - Institut za kulturološko i znanstveno proučavanje fjake“ službeno je osnovana 2023., ali ideja i planovi za nju nastajali su godinama. Proces nije bio brz – dijelom zbog straha da publika možda neće razumjeti, dijelom jer sam istovremeno imala previše ideja, a svaki dan bi se rodila neka nova. Projekt se zapravo polako formirao tijekom zimskih mjeseci, a ljeti bi se svi dijelovi konačno uklopili.
U početku je bilo puno nerazumijevanja, puno tišine. No s vremenom se pokazalo da fjaka ima svoju publiku i svoj smisao. Udruga danas objedinjuje umjetničke, kulturne i edukativne sadržaje, a funkcija Instituta jest prikupiti podatke i znanja koji će dugoročno služiti i znanstvenoj valorizaciji fjake.
Udruga je osnovana s ciljem da fjaku istražuje i promiče interdisciplinarno: kroz umjetnost, znanost i edukaciju. Proces je uključivao oblikovanje vizije, statuta i osmišljavanje tri međusobno povezana segmenta: online Muzej, Magazin sporog življenja i Institut. Sve je nastalo vrlo organski, uz podršku nekolicine ljudi koji vjeruju u ideju usporenog, kvalitetnijeg življenja.
Koja je misija Instituta i kako planirate ostvariti njegovu ulogu u edukaciji i kulturi sporog življenja?
Misija Instituta jest prepoznati i širiti vrijednosti koje fjaka donosi: opuštanje, zadovoljstvo u svakodnevici, refleksiju i prisutnost. Želimo otvoriti prostor za dijalog s publikom i strukom, poticati istraživačke projekte, organizirati radionice, povezivati se s obrazovnim i kulturnim institucijama, sve to kroz format koji je pristupačan, otvoren i inkluzivan.
Institut postoji da pokaže ozbiljnost i dugoročnost cijelog projekta – čak i kada je njegov sadržaj lagan, duhovit, pa ponekad i sarkastičan. Cilj nam je ostvariti suradnje s institutima u Hrvatskoj i razvijati konkretna istraživanja, ali za ovu godinu fokus je na prikupljanju podataka – na slušanju.
Trenutačno prikupljamo odgovore o iskustvu fjake diljem zemlje, a kad dobijemo reprezentativan uzorak, izradit ćemo živu, promjenjivu kartu – listu gradova i mjesta gdje se fjaka najviše osjeća. Ta će lista stalno evoluirati, baš kao i fjaka, tiho, organski i u skladu s ljudima. Time ne samo da provodimo trajno istraživanje, nego i nadoknađujemo ono što virtualnom muzeju najviše nedostaje – fizička interakcija s publikom. Institut tako postaje točka susreta, makar i u digitalnom prostoru.
Zašto je važno afirmirati fjaku kao nematerijalnu kulturnu baštinu Dalmacije i šire?
Zato što fjaka nije samo riječ, ona je ogledalo jednog podneblja, mentaliteta, cijelog načina življenja. I kao takva, zaslužuje mjesto uz bok svjetski poznatim konceptima poput hyggea ili dolce far nientea.
Fjaka je naš kulturni kod, ali i emocionalni resurs. U vremenu u kojem svi negdje žurimo, u kojem je iscrpljenost postala društveno prihvatljiv status, fjaka nam nudi nešto sasvim drugo: sporost bez krivnje. Jednostavnost bez gubitka značenja. Užitak u sadašnjem trenutku.
A upravo to nam danas najviše treba.
Galerija “Što je fjaka?” otvorena je 1. srpnja 2025. — kako ste osmislili koncept pet tematskih izložbi?
Koncept izložbi temelji se na ideji da fjaka nije jednoznačna, ona se ne može staviti u jednu definiciju ni opisati jednom slikom. Svaka osoba osjeća je drukčije, i upravo sam zato željela da izložbe budu raznolike.
Kroz pet tematskih izložbi predstavljeni su različiti umjetnički mediji: fotografija, ulje na platnu, AI-art, ilustracije i videografija. Tako posjetitelji mogu iskusiti što je fjaka kroz različite senzibilitete i forme i možda pronaći onu koja najviše rezonira s njima.
Online galerija „Što je fjaka?“ tako postaje prostor u kojem se fjaka ne samo promatra nego i osjeća, prostor u kojem se usporava, reflektira i uživa. To je posveta slow livingu i autentičnom dalmatinskom osjećaju življenja, ukorijenjenom u baštini, ali otvorenom prema suvremenom izrazu.
Prve izložbe predstavili su Tomislav Marcijuš, Anita Krmek i Martina Movrić, a 1. kolovoza galeriji se pridružuju još dvije autorice: Dora Barbarić i Karla Mrčela. Fjaka je tako konačno dobila svoj dom, svoj ritam i svoju publiku.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Možete li nam predstaviti radove umjetnika koji su sudjelovali u prvim izložbama?
Naravno! Prvu postavu čine tri vrlo različita, ali tematski povezana izričaja:
- Tomislav Marcijuš predstavlja AI seriju Lace under Sea / Čipka pod morem, poetičan spoj tehnologije i tradicije. U tim radovima nježne čipkaste strukture lebde pod morem, utjelovljujući meditativnost ručnog rada, sporost prirode i tiho stanje uma koje zovemo fjaka. Kroz kreativni proces, fotograf Marcijuš kombinira vlastite fotografije, ideje i estetiku s AI-generiranim vizualima, stvarajući nadrealne prizore koji istražuju sporost, ljepotu i identitet. Uz njegovu izložbu je uklopljen i osvrt na AI umjetnost koja otvara nova pitanja – osobito ona o autorstvu, vlasništvu i etici.
-
Tomislav Marcijuš
- Anita Krmek, arhitektica i slikarica, izložila je dva ulja na platnu. Jedno prikazuje tišinu šibenske terase okupane popodnevnim suncem, a drugo nas uranja ispod površine mora, gdje se svjetlo i voda stapaju u mir. Njezine slike donose ljetnu fjaku, onu kad vrijeme stane, a misli se stišaju.
- Martina Movrić, fotografkinja s Visa, kroz seriju Usporeno donosi svoj vizualni dnevnik otoka. Fjaka je ovdje ritam dana koji ne žuri nigdje, samo postoji, promatra, diše. Kroz Martinin objektiv fjaka postaje gotovo opipljiva.
Svaki od ovih radova otkriva jednu dimenziju fjake – a zajedno stvaraju prostor za njezino osobno i kolektivno tumačenje.
Kakvi su planovi za nove izložbe ovog ljeta?
Novi ciklus izložbi stiže 1. kolovoza, a donosi radove dviju novih umjetnica: Dore Barbarić i Karle Mrčele.
Dora je dobro poznata ilustratorica iz Vodica koja djeluje pod svojim brendom Monsieur Dorian. U svom prepoznatljivom, duhovitom i nostalgičnom crtačkom stilu, Dora će u izložbi naziva Miris ljeta ponuditi vizualne vinjete fjake – one male, svakodnevne situacije u kojima se skriva njezina čarolija te će biti predstavljena ilustracija Muzej fjake rađena isključivo za naš (i vaš) muzej.
Karla Mrčela je kroatistica, talijanistica, ukratko, jezičarka ali i videografkinja iz Splita, s novom adresom u Dubrovniku. Njezini videoradovi izložbe Pomâlo vode nas u svijet usporenih kadrova, jezika i osjećaja – ona pokušava „dekodirati“ fjaku kroz vizualni storytelling koji usporava disanje, misli i dan.
Uz nove izložbe, pripremamo i popratne sadržaje u Magazinu, a uskoro će biti objavljeni i prvi rezultati istraživanja Instituta – što znači da ćemo dobiti prve „podatke o fjaki“ iz prve ruke, iz cijele Hrvatske.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako funkcionira Javni poziv za umjetnike? Tko se može prijaviti, koje su teme, i kako će izložbe nastavljati afirmaciju fjake?
Javni poziv za izlaganje u online galeriji „Što je fjaka?“ otvoren je do kraja 2025. godine i poziva sve koji se izražavaju kroz umjetnost i kreativnost – afirmirane i neafirmirane, studente, početnike, kustoske suradnike, one na početku svoje profesionalne karijere i one koji skrivaju genijalnost, ali možda još nikad nisu dobili priliku izložiti svoj rad ili nisu znali da ga mogu izložiti (npr. tipografija).
Poseban naglasak stavljamo na autorice i autore koji dolaze iz manje vidljivih sredina – posebno bih voljela vidjeti više prijava iz Dalmatinske zagore jer vjerujem da se tamo krije bogat i još neotkriven umjetnički potencijal. Zatvoreni krugovi u kulturi prečesto zatvaraju vrata onima koji nisu unutra, a umjetnost ne bi smjela imati zidove.
Prihvaćaju se radovi u raznim formama: od fotografije, ilustracije, grafike, stripova i tipografije, do stop-motion animacija, videa, audioradova, digitalnih formata (GIF, meme, NFT, računalna grafika, 3D objekti, AI radovi), kao i tekstualni radovi poput kratkih priča, pjesama, dnevničkih zapisa ili fotopriča s tekstualnim elementima.
Teme su uvijek povezane s pojmom sporog življenja, introspekcije, odmora i duha fjake. Važno je da rad ima vezu s fjakom, bilo kroz atmosferu, poruku ili sam umjetnički medij. Cilj je stvoriti živu arhivu suvremenih interpretacija fjake koja stalno raste, mijenja se i nadopunjuje, baš kao i sama fjaka.
Odabrani radovi bit će predstavljeni u stalno nadopunjavanoj online galeriji koja publici omogućuje jedinstveni digitalni doživljaj ovog autentičnog dalmatinskog osjećaja.
Kako vidite ulogu Muzeja fjake u promicanju duha dalmatinske kulture i mentaliteta u suvremenom društvu?
Muzej fjake nije samo virtualna galerija, on je prostor u kojem se čuva, promišlja i prenosi duh Dalmacije, ali ne samo na način prošlosti već i u sadašnjosti i budućnosti.
Fjaka nije nostalgična slika ljetnog dana bez briga, ona je aktivan poziv na usporavanje, na osvještavanje, na vraćanje sebi. U svijetu koji nas stalno tjera da žurimo, da budemo dostupni, produktivni i pod pritiskom, fjaka nudi otpor. Nježno, ali odlučno.
U tom smislu Muzej fjake je i kulturni projekt i društveni komentar. On pokazuje da dalmatinski mentalitet sa svojom sporom mudrošću, lakoćom i filozofijom života ima itekako što reći suvremenom čovjeku. Fjaka nije samo lokalna priča, ona je univerzalna potreba. A upravo zato zaslužuje svoje mjesto na kulturnoj mapi.
Koji su Vam daljnji ciljevi – vidite li fizičku lokaciju u Dalmaciji, suradnje s drugim institucijama, međunarodne projekte?
Fizička lokacija Muzeja fjake je svakako jedan od dugoročnih snova možda baš u Dugopolju, u maloj pojati od koje je sve i krenulo. Možda bi to bio i najmanji muzej na svijetu, ne znam… ali znam da bi bio sasvim dovoljan da prenese osjećaj. U njemu vjerojatno ne bi nitko radio – jer fjaka je. To bi bila njegova poetika.
Naravno, takav projekt traži financije, vrijeme, mir i meštre od kamena. A to znači i ubrzanje pa bi se fjaka morala malo strpjeti.
Osim toga, planiramo ići i preko granica – kroz međunarodne suradnje, voljeli bi gostovati na festivalima, surađivati s “pravim” muzejima, sveučilištima i turističkim zajednicama. Želimo što brže prenijeti glas o fjaki u svijet. Fjaka ima univerzalni potencijal – ona ne poznaje granice ni jezike. Ona se, jednostavno, osjeti.
Kakve su reakcije ljudi koji su posjetili Muzej?
Reakcije su – iskreno, dirljive. Ljudi nam pišu koliko ih je neka izložba oduševila, inspirirala, “usporila”. Neki kažu da su prvi put stali i zapitali se: što za mene znači ništa ne raditi?
Dobivamo poruke podrške, prijedloge za suradnju, osobne priče koje su nas baš takle. Broj posjeta muzeju je apsolutno nevjerojatan! I upravo to – taj prostor koji se stvori između umjetnosti i promatrača, gdje netko doživi vlastitu fjaku – to je možda i najljepši uspjeh Muzeja.
