Ston, malo mjesto na pelješkom poluotoku, poznato je po svojoj bogatoj povijesti, ne samo u kontekstu kulturne baštine, već i po tradiciji uzgoja školjkaša i proizvodnje soli.
Nedavno smo posjetili Stonsku solanu, koja je svjedok stoljetne tradicije, a razgovarali smo s direktorom solane, Svetom Pejićem koji nam je ispričao fascinantnu priču o njezinim počecima i razvoju do današnjih dana. Kroz njegovu perspektivu, Stonska solana otkriva više od same proizvodnje soli; ona je simbol opstanka, strpljivosti i duboke povezanosti s prirodom, koju mještani čuvaju i njeguju kroz generacije.
Kroz razgovor proveo nas je kroz povijest solane, od njezinih skromnih početaka pa do njezine današnje važnosti na globalnoj razini.
- Stonska solana je najstarija solana u Europi, prema riječima povjesničara, stara više od 4 tisuće godina. Sol se ovdje proizvodila još prije rimskog doba, u vrijeme Dubrovačke Republike, a taj se proces nastavlja i danas. Priroda, more, sunce i vjetar čine idealne uvjete za proizvodnju. Zidine Stona nastale su zbog soli, jer je Dubrovačka Republika ostvarivala najveći profit upravo od soli - kazao nam je sugovornik na početku razgovora.
Kako je Ston povezan s Dubrovačkom Republikom?
- Ston je mali gradić koji je pripadao Dubrovačkoj Republici i smatra se drugim planski građenim gradom u Europi, odmah nakon Carcassonnea u Francuskoj, koji je poznat po svojim utvrdama. I Ston je opasan zidinama koje povezuju Mali Ston i Ston. Budući da je bio pod upravom Dubrovačke Republike, građen je po uzoru na Dubrovnik – sve kule, ulice i utvrde u Stonu nose imena po onima iz Dubrovnika. Zbog toga ga s pravom nazivamo Dubrovnikom u minijaturi.
Stonske zidine najduže su sačuvane zidine u Europi, s ukupnom duljinom od 5.5 kilometara.
- Tako je. Izgrađene u 14. stoljeću od strane Dubrovačke Republike, a povezivale su gradove Ston i Mali Ston. Izvorna duljina zidina bila je oko 7 kilometara, a danas je smanjena na .,5 kilometara. Zidine su uključivale 41 kulu, tri tvrđave i brojne bastione. Zbog svoje dužine i dobrog stanja u kojem su očuvane, stonske zidine se često uspoređuju s Kineskim zidom i nazivaju njegovim "mlađim bratom", jer su drugi najduži sačuvani obrambeni zidovi na svijetu – odmah nakon onih u Kini.
Stonske zidine, kako nam je rekao direktor Stonske solane, izgrađene su kao posljedica mudre diplomacije Dubrovačke Republike, koja je uvijek nastojala rješavati stvari bez sukoba. Dubrovčani su, poznati po svojoj sposobnosti dogovaranja, gotovo nikada nisu ulazili u ratove – sa svima su održavali dobre odnose, osim s Mletačkom Republikom, s kojom nikada nisu uspjeli postići trajan sporazum. Mlečani su im, prema njegovim riječima, često krali sol, no Dubrovčani su i tu prijetnju pokušali riješiti mirno.
Kako nam je objašnjeno, upravo iz tog razloga 1333. godine donose ključnu odluku: kupuju Ston i cijeli Pelješac kako bi zaštitili svoje solane i trgovačke interese.
- Da bi izbjegli sukobe i rat s njima, Dubrovčani su 1333. godine odlučili kupiti područje Malog mora, Ston i Pelješac. U to vrijeme tim prostorom vladalo je Zahumlje, na čijem je čelu bio bosanski ban Stjepan Kotromanić. Točan datum sklapanja povelje o preuzimanju ovog dijela teritorija bio je 15. veljače 1333. godine, nakon čega su Dubrovčani započeli gradnju zida od jednog mora do drugog - govori Pejić.
Nakon tog povijesnog trenutka, Dubrovčani počinju graditi monumentalne zidine koje će povezati Ston i Mali Ston – s mora na more, kako je slikovito opisao naš sugovornik.
Zidine su gradile četiri generacije
Zid se počeo graditi odmah, a iako je u početku bio uži, današnje zidine, čiju gradnju su dovršile četiri generacije, započele su 1333. i završene su tek 1506. godine.
- Ni danas ih ne bismo ovako napravili - dodao je s ponosom, podsjećajući na to koliki je to bio građevinski i obrambeni pothvat.
U detaljnom govoru, direktor Stonske solane nam priča da su se zidine, u obliku kakvom ih danas poznajemo, počele graditi 1333. godine, a gradnja je završena tek 1506. Čak četiri generacije su sudjelovale u njihovoj izgradnji, no ni to nije riješilo problem s Mletačkom Republikom.
- Nakon nekog vremena, Dubrovčani su odlučili promijeniti pristup i krenuti putem drugačije diplomacije: tada vrlo mudro, lukavo i promišljeno - naglašava.
Ako ste ikada bili u Stonu noću, znate koliko to može biti posebno iskustvo. Na vrhu brda Bochnia – čije ime simbolično znači "pod zvijezdama" – smjestila se crkva sv. Bartola. To mjesto nije bilo značajno samo duhovno, već i strateški. S tog položaja, dubrovačka vojska nikada nije silazila; straže su dežurale dan i noć. Pogled s vrha oduzima dah – za vedrog vremena vide se Mljet, Korčula, pa čak i Lastovo. Taj vidikovac bio je ključna točka nadzora nad morem i kopnom, a danas ostaje svjedok prošlih vremena i tihe snage tog kraja.
Vratimo li se kratko na povijest Dubrovačke republike, valja naglasiti da je upravo jedan od ključnih izvora prihoda za Dubrovačku Republiku bila proizvodnja i trgovina soli. Solana u Stonu bila je, a i danas je među najvažnijim solanama u Republici.
Za trgovinu soli postojale su stroge uredbe.
Prema Statutu iz 1272. godine, nijedan Dubrovčanin nije smio prodavati sol u Dubrovniku ili njegovom kotaru bez dopuštenja kneza. Kršenje ovog pravila kažnjavalo se oduzimanjem soli i novčanom kaznom. Ove uredbe bile su osmišljene kako bi se kontrolirala proizvodnja i distribucija soli, čime se osiguravala stabilnost cijena i sprječavala zloupotreba.
Kako nam je objašnjeno, sol je u Dubrovačkoj Republici bila državni monopol – toliko važan i strogo kontroliran da je zbog nje bio otvoren poseban ured kojim je upravljao knez. U njemu su radila dva bilježnika i jedan zapisničar, zaduženi za preciznu evidenciju o prodaji soli. Ni pod kojim uvjetima jedan čovjek nije mogao sam uzeti sol – to je bio sustav osiguranja protiv bilo kakve manipulacije.
- U uredu je bila posebna škrinja s dvije, a prema nekim izvorima i s tri brave. Ključ od skladišta soli čuvao se unutar te škrinje, a da bi se do njega došlo, svi službenici morali su zajedno prisustvovati i zajednički otvoriti škrinju. Nakon izdavanja soli, ključ se vraćao i sve se ponovo zatvaralo uz strogu proceduru.
Berba soli odvijala se ljeti, a tada je na snagu stupala obvezna mobilizacija. Sva omladina iz Stona i okolnih mjesta bila je dužna sudjelovati u berbi. Za svoj rad nagrađivani su, neki u soli, a neki u zlatu. No nisu dolazili sami, morali su dovesti zaprežnu stoku: volove, magarce, konje, jer je sol trebalo iznijeti i prevesti dalje.
Sol se tada smjela prodavati isključivo u odabranim mjestima: Stonu, Slanom, Dubrovniku i Drijevu na Neretvi, današnjoj Gabeli, koja je u to doba bila poznata po svom turskom nazivu za carinu – jer je upravo ondje naplaćivana carina na robu - kazao je direktor Stonske solane za portal Dalmacija Danas.
Kako danas izgleda proizvodnja soli?
- Sol se proizvodila još prije rimskog doba Dubrovačke republike, a taj se proces nastavlja i danas. Priroda, more, sunce i vjetar. Solana ima 58 bazena koji se dijele na 5 grupa po stupnjevima. Bazen prvog, drugog, trećeg, četvrtog i bazeni za kristalizaciju. Vrlo je interesantno da sve te bazene za kristalizaciju Dubrovačka republika je krstila imenima svetaca. Na svakom bazenu u kamenu je uklesano ime zaštitnika. Prvi je Sv. Vlaho koji je zaštitnik grada Dubrovnika i Stona, potom Frano, Nikola, Antun, Josip, Ivan, Petar i Pavao...
Samo jedan bazen nema ime sveca. Zove se Mundo od španjolske riječi svijet - priča nam te dodaje:
- S bazena Mundo sol se stavljala u poseban magazin i kasnije dijelila okolnom pučanstvu koje nije imalo novca da bi kupilo sol. Kad je prije četiri godine bio Covid cijeli svijet je znao da je Dubrovačka republika (op.a. Dubrovačko-neretvanska županija) prva uvela karantenu. Tako je prva u svijetu ukinula robove prije točno 609 godina...- naglašava Pejić.
U čemu se razlikuje stonska od ostalih soli?
- To je razlika nebo i zemlja. Naime, stonska sol je jedina sol u svijetu koja ne sadrži nikakve aditive. Dok vam medicina svakodnevno savjetuje da konzumirate manje soli, zapravo se ne govori o soli kao takvoj, već o aditivima koji se često dodaju industrijski prerađenoj soli, poput S524. Može biti opasnija nego što mislite. Ti aditivi mogu produljiti rok trajanja soli, ali također mogu utjecati na njezinu kvalitetu. Budite oprezni - priča.
Stonska sol, koja se smatra najukusnijom i najzdravijom, može se kupiti u samo nekoliko trgovina u Stonu i Dubrovniku među kojima i kultni restoran Villa Koruna.
Za razliku od komercijalnih soli koje mogu imati rok trajanja i do tri godine, stonska sol nema ograničen rok trajanja jer je potpuno prirodna i ne sadrži nikakve kemijske dodatke.
Stonska sol vadi se isključivo iz dva bazena, što je specifičnost proizvodnje u toj solani.
- Naš projekt je još 1997. godine ocijenjen najprofitabilniji projekt Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske. Nije zaživio u prvom redu zbog slučaja Dubrovačke banke, a drugo birokracija. Bliži se 30 godina da se pokušavamo uknjižiti. Sad smo napravili sve elaborate, sve snimili. Sad čekamo da se odredi granica pomorskog dobra...Radi se o eko svijetu, solom cvijetu, Muzeju soli i turističkoj atrakciji - smatra Pejić.
- Veće povijesti od stonske solane nema – poručuje Pejić s ponosom.
Ispred karte na zidu, govori nam domaćin, krije se priča koja fascinira svakoga tko je prvi put vidi.
- Nastala je na prijelazu iz 1. u 2. stoljeće, u vrijeme kada se još nije znalo da je Zemlja okrugla. Ta antička karta, poznata kao Tabula Peutingeriana, prikazuje tadašnji poznati svijet – bez Amerike, Australije i, zanimljivo, bez Dubrovnika. No, na njoj se jasno vidi Ston, što i danas zbunjuje mnoge: kako to da je Ston označen, a Dubrovnika nema?
Karta je izgubljena u 4. stoljeću, a ponovno je otkrivena tek u 14. stoljeću u Bavarskoj. Danas se original čuva u Nacionalnoj knjižnici u Beču. Prvo ime koje se na toj karti veže uz Ston bilo je Stagnum - priča nam Sveto.
Koliko se soli proizvede u Hrvatskoj i može li domaća proizvodnja zadovoljiti potrebe tržišta?
- U Hrvatskoj trenutno rade tri solane koje, kako mi solari volimo reći, proizvode oko 15 do 20 tisuća tona soli godišnje. No, realna brojka je nešto niža – između 10 i 12 tisuća tona. S druge strane, Hrvatska samo za prehrambene potrebe troši oko 60 tisuća tona godišnje. Kada se u obzir uzmu i industrija, kozmetika te posipanje cesta zimi, ukupna godišnja potrošnja soli u Hrvatskoj penje se na između 120 i čak 250 tisuća tona. Zamislite kolika je to potrošnja i koliki je jaz između domaće proizvodnje i stvarnih potreba tržišta - rekao nam je za kraj domaćin.
Posjet Stonu i njegovoj solani prilika je da se uronite u prošlost, otkrijete tajne proizvodnje soli i doživite ljepotu jednog od najstarijih solana u Europi.
Ako vas put nanese do ovog malog, ali nevjerojatno važnog mjesta, svakako ne propustite priliku da uživate u okusu najčišće soli, prošećete kroz povijesne zidine i probate kamenice.
