Manifestacija Split 3 - Ulice, kvartovi, stanovnici koju organizira Udruga za istraživanje urbanističke teorije i prakse INOVA završila je ovogodišnji program GRAD na FILMU 30. 11. u Francuskoj Alijansi prikazivanjem filma Uzavreli grad. O glavnom protagonistu filma, a taj je Grad Zenica, uvodno je rekao zenički arhitekt Boris Britvar.
Britvar je istakao da ga sa Splitom veže Zoran Savić s kojim je trenirao u KK Čeliku, da bi Savić kasnije prešao u Jugoplastiku s kojom je postao europski šampion. Vežu ga i Splićani Arsen, Goran i Stanko Tonšić, suvlasnici građevinske tvrtke koja se bavi saniranjem odlagališta otpada. Jedno od prvih odlagališta koje su sanirali bilo je zeničko, u vrijeme dok je Britvar bio ministar za prostorno uređenje BiH. Vrijedi se podsjetiti da je ista tvrtka prije četiri godine izvodila sanaciju splitskog odlagališta Karepovac. Predstavnik domaćina Gerard Denegri podsjetio je na još jednu vezu – industrijsku - između Zenice i Splita. Tvrtka u kojoj je Denegri radio kao inženjer elektrotehnike proizvodila je prve mikroprocesore koji su se ugrađivali u postrojenju vezanom za visoke peći Željezare Zenica.
Osim što projektira, Britvar se aktivno bavi zaštitom naslijeđa moderne, a za takvu zaštitu osnovna je pretpostavka znanstveni i arhivistički rad. U tom duhu, pokazao je velik broj rijetko viđenih fotografija, ali i ispričao povijesne činjenice koje je doznavao iz prve ruke o tome kako se izgradila Zenica.
„U vrijeme kad su ljudi bili potencijal, a prostor resurs“, Zenica se u rekordnom roku izgradila od malenog gradića do modernog grada s respektabilnom industrijom i svim životno važnim sadržajima. Imala je rast stanovništva za čak sedamdeset puta – najveći u Jugoslaviji. Kao najzaslužnija ili najodgovornija osoba za kontrolirano i pažljivo promišljeno zauzimanje prostora, istakao je profesora Juraja Neidhardta. Neidhardt je arhitekt koji se nakon povratka iz Pariza gdje je radio sa svjetskim Le Corbusierom, preživjevši II. svjetski rat, u duhu sveopće industrijalizacije, ozbiljno prihvatio posla baš u Zenici. Između puno Neidhardtovih inovativnih urbanističkih detalja, Britvar je spomenuo kako su već tada zelene površine bile planirane i realizirane ne samo da bi komplementirale stanovanje, već da bi smanjivale zagađenje od Željezare. Pokazao je velik broj značajnih zgrada koje je projektirao ne samo Neidhardt, već i druge kolege kao što je Narodno pozorište autora Jahiela Fincija i Zlatka Ugljena na koje su Zeničani naročito ponosni. Bez obzira što je Neidhardt u Zenici realizirao većih i vidljivijih zgrada, bio je naročito ponosan na radničko naselje koje je osmislio na temelju ispitivanja želja građana i analize njihovih navika. Danas bi takav proces nazvali participativnim projektiranjem, odnosno planiranjem.
I baš je radi takvoga urbanizma, arhitekture i solidnosti izgradnje Zenica preživjela i doživjela da je i danas, na suvremenim fotografijama bajkovita panorama moderne na njenom vrhuncu.
Britvarov uvod bilo je idealno intoniran da se publika uljulja u priču koju je režirao Veljko Bulajić i koja je snimljena davne 1961. godine. Zanimljivo je da je dirigent muzike u filmu Boris Papandopulo – još jedan važan splitski gost. Film prikazuje neuki seoski živalj koji je odasvuda stigao u Zenicu kako bi radio na gradnji čeličane. Paralelno uz izgradnju industrijskog kompleksa, gradi se grad. Tijekom izgradnje događa se život od rođenja pa do pogreba - prikazano je kako nastaju ginekološka bolnica, odnosno kako nastaje groblje. Dok gradi čeličanu, narod gradi vlastiti novi identitet, emancipaciju i urbanu kulturu kakva ranije nije postojala.
