Pisac i pjesnik Ivan Domančić objavio je novi filozofski tekst pod naslovom “Zbogom ustaše, zbogom partizani”, u kojem iznosi žestoku kritiku suvremenog društva, političkih struktura i načina na koji se prošlost koristi kao oružje u današnjim ideološkim sukobima. Domančić piše o društvu u kojem, kako naglašava, nasilje i mržnja postaju svakodnevica, a sloboda se doživljava kao luksuz.
Kroz snažan, ponekad brutalno direktan stil, autor upozorava na normalizaciju ekstremizma i manipulaciju povijesnim simbolima, ističući da “vrijednost slobode u ovoj zemlji je umanjena”, dok se građani bore s rastućim populizmom i društvenim podjelama.
O totalitarnim ideologijama i povijesnim manipulacijama
Domančić se u središnjem dijelu teksta osvrće na manipuliranje istinom i poviješću, upozoravajući da oni “koji kontroliraju sadašnjost, kontroliraju prošlost”, te da se kroz političke i institucionalne procese mijenjaju simbolički okviri i javni narativi. Pozivajući se na misli Waltera Benjamina, problematizira odnos prema nasljeđu Narodnooslobodilačkog pokreta, ali i sve učestalije pozive da se povijest “ostavi iza nas”.
Snažno naglašava kako su totalitarne ideologije, uključujući fašizam, nacizam i komunizam, u svojoj suštini anticivilizacijske te kako u demokratskom društvu nema mjesta opravdavanju zločina iz bilo kojeg povijesnog konteksta. Autor zagovara dosljedno i jednako vrednovanje svih nedemokratskih sustava.
Upozorenje na moralni pad i krizu vrijednosti
Domančićev tekst obiluje filozofskim refleksijama o ljudskoj prirodi, društvenom urušavanju i moralnoj dezorijentiranosti. Naglašava da se društvo, kako navodi, sve više utapa u laži, dok se istina kažnjava ili izruguje. Citira i Hannah Arendt, naglašavajući opasnost od fanatizma i političke instrumentalizacije ideja.
Upozorava na “metastaziranje nasilja”, za koje tvrdi da se nadovezuje na povijesne obrasce, ali dobiva nove oblike u digitalnom dobu, geopolitičkim napetostima i tehnološkim promjenama.
Poziv na ljudskost i otpor nepravdi
Unatoč oštrom tonu, završnica teksta donosi poziv na povratak temeljnim vrijednostima – dobroti, prijateljstvu, empatiji i ljubavi. Domančić ističe kako je miran i pošten suživot najveća vrijednost koju društvo može ponuditi, te poručuje da “svatko tko može pronaći mir i osobnu sreću bez da nekoga upropasti, zaslužuje da ga se ostavi na miru”.
Svojim novim djelom Domančić otvara širok prostor za raspravu o političkoj kulturi, načinu interpretacije povijesti i moralnom stanju društva, očekivano izazivajući snažne reakcije čitatelja i javnosti.
ZBOGOM USTAŠE, ZBOGOM PARTIZANI
Preživljavamo u društvu u kojem su nasilje i mržnja svakodnevnica, sloboda luksuz, solidarnost meta. Preživljavamo u društvu u kojem je fašizam provokacija, mišljenje ili mladenački bunt. Ova fraza postavlja društvenu podjelu gdje je negativno postalo norma, pozitivno rijetka privilegija, a ono što bi trebalo biti zajednički cilj postalo je nedostižan ideal. Manjkav etos i njegova smrt predstavljaju korupciju ideala kroz pohlepu, političku manipulaciju i društveno propadanje. Preživljavanje u fašističkoj državi neće biti fešta ni za koga, a pogotovo ne za ljude nalik meni, koji nisu skloni rado trpjeti naciste i osjećaju samo prezir prema kukavičkim zastavoljubcima koji bi rado svoju zastarjelu slobodu žrtvovali kako bi živjeli za zdjelu variva za koju su prevareni da će biti sloboda od straha. Vrijednost slobode u ovoj zemlji je umanjena. Jedina sloboda koju danas istinski žudimo jest sloboda od gluposti. Nada se budi, a snovi trepere i umiru. Ljubav planira za sutra, a usamljenost misli na jučer. Život je lijep, a življenje je bol. Potop ljudskog barbarstva vrtloži se, spušta i zagađuje u beskrajnom slijedu. Konačno, najgori aspekti čovječanstva su se udružili kako bi potopili najbolje od svih nas. Nema mjesta za skrivanje, niti za bijeg. Dolaze ratovi i duboke revolucije duše. Ljudi ponovno postaju topovsko meso. Pobuna predstavlja neku vrstu neobične strasti. U tragikomičnom stanju države, smrt nije romantična. Fašizam je namjerno uvredljiv i provokativan, s ciljem izazivanja reakcije, podjela i sukoba te postavlja ključno pitanje o prirodi otpora. Koračamo gluhi i slijepi kroz buku mraka u samom srcu tame. Bez jedara plutamo po nemirnoj pučini ništavila. Svako novo sutra u ustima ostavlja gorak okus populističkih prosvjeda i sirovog kapitalizma. U savršenstvu vatre snovi i ideje umiru sa težinom kiše. Polagano bez zagrljaja nestajemo u očajnom krešendu oportunističkog patriotizma. Težak je zadatak unijeti red u kaos, kada se kaos umnožava, čak i kad je kaos statičan. Usred preobražaja tehnologije i geopolitičke kataklizme koji nas mogu potpuno onesposobiti, mi biramo međusobne okršaje. Vlast je odraz naroda, narod je refleksija vlasti, a apsurd je zarazna bolest. Kako društvo više tone u laž, tako ljudi više preziru one koji govore istinu. Njemački filozof Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Svečanim uvođenjem nove vlasti, na putu prema sumornoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomicanja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličnog okvira, pojačava već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kad se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne suparnike, iz konceptualno površnog antitotalitarnog kuta gledanja stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnijoj budućnosti. Prošlost je živi mrtvac. Sadašnjost je kanibal, a budućnost je žedna krvi. Oni koji kontroliraju sadašnjost, kontroliraju prošlost a oni koji kontroliraju prošlost, kontroliraju budućnost. U zemlji kojom upravljaju krvopije, sve krvopije su na uzlaznoj putanji, a mi ostali smo beskorisni dok se ne saberemo. Ne nužno da bi pobijedili, već uglavnom da ne bi potpuno izgubili. Čovjek koji odugovlači s odabirom, neizbježno će naići na okolnosti koje će donijeti odluku umjesto njega. Kako znati jesmo li došli do samoga ruba? Ne postoji pošten način da se to objasni, jer jedini ljudi koji stvarno znaju gdje se rub nalazi jesu oni koji su prešli preko. Ne pronalazim smisao u tome da se previše opterećujem glupim ljudima ili religioznim nakazama, sve dok me ne smetaju. U svijetu čudnom i okrutnom poput ovog koji smo sami stvorili, svatko tko može pronaći mir i osobnu sreću bez da nekoga upropasti, zaslužuje da ga se ostavi na miru. Postali smo metastazirano nacističko čudovište, nasilnici i gadovi s fantomkama koji bi radije ubijali nego živjeli u miru. Nemamo nikakve iskupljujuće društvene vrijednosti. Mi smo ljudski ološ i tako će nas povijest suditi. Tko glasa za ove nepoštene parazite? Tko od nas može biti sretan i ponosan što ima svu ovu nevinu krv na rukama? Tko je ta stoka? Ovi malograđani koji masturbiraju na zastavu, a koje pljačka i vara tupava bogataška djeca. To su isti oni koji hoće cenzurirati nas koji pokušavamo ukazati na to da je bitno kakvi smo ljudi. To su isti oni koji govore u ime svega što je okrutno, glupo i opako u hrvatskom karakteru. Oni su rasisti i širitelji mržnje među nama, sviđalo im se to ili ne. Fašizam je zlo, ali i komunizam također. Šteta što pojedini antifašisti danas zaboravljaju osuditi jasno i glasno komunističke zločine. Svako zlo vidim u bivšim totalitarnim režimima, bez obzira s koje su strane dolazili i ne primjećujem nikakvu razliku između isticanja simbola i izvikivanja pozdrava bilo kojeg propalog totalitarnog sustava. Antifašizam i antikomunizam su idejno i etički kompatibilni, tako da u praksi zastupaju i nimalo se ne protive jedno drugom. Fašizam i komunizam su se uzajamno pothranjivali još od svog povijesnog nastanka. Njihov zajednički neprijatelj je čovjekova moralnost i zato će se međusobno održavati na životu kako bi se suprotstavili istom neprijatelju. Budući da su fašizam, nacizam i komunizam zločinačke, anticivilizacijske ideologije, kako u teoriji, tako i u praksi, protivljenje fašizmu i komunizmu tvori dvije strane iste demokratske medalje. Nitko ne može biti demokrat ako brani fašizam ili komunizam. Uglavnom, obje ideologije crvene su boje. To su istine koje ne bi trebalo selektivno tumačiti. Filozofkinja i politička teoretičarka Hannah Arendt je nakon Drugoga svjetskog rata rekla: „Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunist. To stalno laganje i nije za cilj narodu povjerovat u laži, već je cilj da se u ništa ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet kapacitet za akciju, već kapacitet da o bilo čemu jasno misli i sudi, a s takvim narodom onda možete raditi što hoćete.” Dok ljudi razmišljaju smireno i otvoreno, svaka ideja može biti tema razgovora i razmišljanja. No ako netko postane fanatik, čak i najljepša ideja može se pretvoriti u oružje protiv drugih ljudi. Živjela sloboda od ugnjetavanja i nepravednih sustava. Živio otpor nepravdi i korumpiranoj vlasti. Živjela dobrota, prijateljstvo, optimizam, empatija i ljubav. Zaboravite na mržnju i volite se ljudožderi.
