Na jučerašnji dan, prije 32 godine na željezničkom je kolodvoru u Baru čekao je oca koji mu je dolazio u posjet. "I u tom trenutku smo ja i još dvojica mojih drugara čekali. Jedan je čekao majku, jedan sestru, ja oca. Njima su došle majka i sestra", ispričao je Darko Buzov.
Njegov otac nije izašao iz vlaka na barskom kolodvoru. Izveden je, skupa s još devetnaest putnika, u malom bosanskom mjestu Štrpci gdje je ubijen od strane članova paravojne formacije Osvetnici. I to zato što se pobunio protiv njihovog nasilnog legitimiranja putnika, piše Dnevnik.hr.
O tom događaju zagrebački redatelj Nebojša Slijepčević je snimio kratkometražni film Čovjek koji nije mogao šutjeti koji je je u užem izboru za nagradu Oscar. Dodjela najprestižnije svjetske filmska nagrada je u ponedjeljak.
"On je čovjek koji je napravio jedan stvarno junački čin, izgubio je život pritom, a zaboravljen je, prešućen je, zato što on ne pripada ni u jedan nacionalistički narativ post-jugoslovenskih država. On je Hrvat koji je živio u Srbiji, a dao je život štiteći Bošnjake. Nije se borio ni za Hrvatsku, ni za Srbiju, ni za Bosnu, ni za Jugoslaviju, ni za što se nije borio, nego za ljude. I to je vjerojatno razlog zašto ga nije imao tko slaviti", rekao je Slijepčević.
Darko Buzov, sin jedinac pokojnog Tome Buzova, bivšeg umirovljenog, časnika JNA primio je reportere Provjerenog u svoj dom u Beogradu, te podijelio svoja sjećanja na oca.
Nekoliko dana nakon nestanka putnika iz vlaka na televiziji je održana konferencija za medije na kojoj je priopćeno kako je paravojna formacija iz Bosne otela dvadeset ljudi koji su potom odvedeni u nepoznatom pravcu.
Darkova majka Koviljka Buzov godinama je uzaludno tražila odgovore, čuvajući nadu da joj je muž živ. A onda su Darko i njegova majka dobili snimku svjedočenja ljudi koji su spomenutog dana bili u kupeu te na hodniku vlaka 671 od Beograda do Bara.
Trojica vojnika u maskirnim uniformama, sa šajkačama i šubarama išli su od kupea do kupea te tražili su osobne dokumente svih putnika. Tomo Buzov im je dao svoje dokumente, koje su mu, vidjevši njegovo ime i prezime, vratili. Jer izvodili su samo građane islamske vjeroispovijesti, poput 17 godišnjeg mladića koji nije imao dokumente.
"I moj otac je njemu rekao da sjedne, moj otac je ustao umjesto njega. I tako je umjesto njega izašao van. I mi smo tek poslije 3-4 godine od jednog čovjeka iz Višegrada dobili informaciju da je moj otac ubijen u stanici Šrpce", ispričao je Darko.
Nakon nekoliko godina Koviljka Buzov stupila je u kontakt sa 17 godišnjim mladićem iz vlaka koji je potvrdio istinitost spomenutih događaja. Njegov identitet nikada nisu htjeli otkriti.
"Najvjerojatnije se on u toj situaciji vodio nekom idejom da je on mlad dečko, da nema pojma o čemu se radi, bolje da on koji je već vojno lice ustane i ode. Izvući će se, ipak je vojska vojska, imaju neko poštovanje jedni prema drugima", rekao je Darko.
No nije se izvukao. Kao ni ostalih devetnaest izvedenih putnika iz vlaka 671 od Beograda do Bara. Jedino on nije bio "pogrešne" nacionalnosti.
Darko Buzov na svog je oca bio ponosan i prije ovog tragičnog događaja, ali mu je ujedno i zamjerao što nije odabrao šutjeti.
Za otmicu i ubojstvo dvadeset putnika iz vlaka Beograd-Bar osuđen je samo jedan od sudionika, Nebojša Ranisavljević, koji je dobio petnaest godina zatvora. Iako je dokazano da je zločin pomno isplaniran i da su, uz vojsku i policiju, u organizaciju bili uključeni čak i ljudi iz Jugoslovenskih željeznica, nitko od njih nikad nije niti optužen, piše Dnevnik.hr.
