O slučaju feribota Moby Drea, talijanskog trajekta koji je koncem srpnja uplovio u Brodosplit kako bi se iz njega izvadile pregrade ispunjene azbestom, pisalo se već dosta toga.
Zanimljivo je međutim kako je cijeli posao između dvije privatne tvrtke postao vijest od prvoklasnog nacionalnog značaja, a još zanimljiviji će biti i epilog cijele ove ‘afere’.
Građani ove zemlje nemaju ama baš nikakvo povjerenje u sustav!
Za početak, nadležne službe i odgovorni u ministarstvima su znali za dolazak 50 godina starog broda u Škver, i to su odobrili. Nikakvih problema tada nije bilo, a vjerojatno ih ne bi bilo ni kasnije da se nije ‘digao narod’. I mediji. Pa se počelo pisati o tonama azbesta koji će se iskrcati praktički u središte grada!
Nota bene, potencijalnu opasnost od demontiranja brodskih pregrada ispunjenih negorivim izolatorom, dakle azbestom, osim razumljive panike među građanstvom, nije nitko od stručnjaka pošteno analizirao u javnom prostoru. Sve se svelo na – poznatu i medicinski jasno utemeljenu – opasnost od čestica azbesta koje slobodno lete zrakom…
Što nas dovodi do prvog razloga zbog čega je posao Tomislava Debeljaka (vlasnik DIV Grupe pa i Škvera, još uvijek) propao. Kristalno jasno kao atmosfera slobodna od azbesta i mikroplastike: građani ove zemlje nemaju ama baš nikakvo povjerenje u sustav! Onaj dio koji bi ih trebao zaštititi, a još manje u poštenje privatnih poduzetnika.
Jer, da se sve ovo događa u nekoj uređenoj (ne samo nominalno) državi, ono što je prvog dana glasnogovornik Brodosplita kazao o proceduri skidanja obloga s azbestom, e to bi se danonoćno kontroliralo. A Josip Jurišić je rekao da neće biti nikakvog varenja ni kidanja, da će se pregrade ‘odvidavati’ uz korištenje lubrikanta, odgovarajućeg deterdženta, potom slagati u panele koji će se odmah ukrcavati u kamione na škverskoj rivi, kamione tvrtke ovlaštene za zbrinjavanje opasnog otpada, koji će taj teret voziti van države, najvjerojatnije u Njemačku, u firmu registriranu za takav posao…
Dakle da smo u uređenoj državi, feribot Moby Drea bi dobio dozvole za uplovljavanje u hrvatske teritorijalne vode i u Škver, dobio bi odobrenje za cijeli posao uklanjanja pregrada s azbestom kao i mnogi drugi brodovi prije, a i poslije njega, te bi se privezao za prazne rive Brodosplita. Zatim bi taj posao od nekih dva mjeseca vrijedan pola milijuna eura – to su bile neslužbene procjene, koje su kasnije narasle do pet milijuna eura za brod veličine Moby Drea i oko 350 tona tih panela, uz napomenu kako je vlasnik škvera najavio još identičnih poslova s drugim brodovima – svakodnevno pa i svakonoćno pratili mjerni instrumenti i razni inspektori ili druge ovlaštene osobe na državnoj plaći. Njihove dnevnice bi se naravno fakturirale nositelju posla.
Mi smo kao mala država morali privatizirati brodogradilišta
Kad posao završi, jasno je, ili će sve biti ‘cushty’ što bi rekao Del Boy iz ‘Mućki’, ili neće. A ako ne bude OK, ako se u zraku nađe jedna čestica azbesta, jednostavno je rješenje i u tom slučaju: Brodosplit ima platiti multimilijunske kazne i troškove saniranja svega, a odgovorni, počevši od Debeljaka pa naniže, gledat će unutrašnjost zatvora na Bilicama.
Tako bi se dakle stvar odvijala u uređenim zemljama. Kako smo tu gdje jesmo, potpuno je jasan i ovakav rasplet. Da brod dobije odobrenje pa se narod pobuni, a onda vlast u strahu od ‘demonštrancijuna’ (makar, ne znamo čemu strah jer odavno je već na snazi kraj one izjave koja se pripisuje pastoru Martinu Niemölleru) praktički izmisli nekakvo rješenje na temelju kojeg Moby Drea ne smije obavljati remont, istovarivanje otpada, štoliveć. Nego se mora promptno otegliti što dalje od naših teritorijalnih voda…
Jasno je dakle da građani nemaju povjerenje u institucije države da će se sve provesti kako spada pa tako i posao s azbestnim pregradama, još manje povjerenja Splićani imaju u Debeljaka jer smo svi svjedoci što se događa s Brodosplitom od kada ga je preuzeo privatni vlasnik. Uz napomenu da prije tih 12-13 godina nije bilo niti jednog drugog ponuditelja za kupnju Škvera. I još jednu uzaludnu primjedbu: mi smo kao mala država morali privatizirati brodogradilišta i dokinuti bilo kakav oblik subvencioniranja njihovom poslovanju, dok neke druge EU zemlje bez puno pardona pomažu svojim strateškim industrijskim granama, da o Kini ne govorimo.
Što nas sve skupa dovodi do velikog finala koje se tek treba dogoditi. Najavio ga je praktički u predizbornoj kampanji Tomislav Šuta, današnji gradonačelnik Splita sve je glasniji i odlučniji u oduzimanju koncesije DIV Grupi i Debeljaku nad golemim i nevjerojatno vrijednim područjem pod koncesijom koje je u Uvali Supavla tek nešto manje od stoljeća. Naravno, stanovi, apartmani, luksuzna marina za bogate nautičare, svašta bi se dalo napraviti (i hoće, još samo sitna izmjena GUP-a i eto nas) na toj danas pustoj ledini sa sjeverne strane Splita. Na Stinice će se za koju godinu spojiti most iz Kaštela, tako da će cijelom tom području dodatno skočiti vrijednost.
This time next year, we’ll be millionaires!
Brod s azbestom, posao kojeg je već očajni Debeljak našao kako bi produljio agoniju za stotinjak zaposlenih i pravio se da će se nekako oporaviti i opet graditi brodove, došao je zapravo kao naručen vlasti. Još za koji mjesec, a informacije o dugovanju Brodosplita državi i splitskoj gradskoj upravi su sve jasnije, doista će se ugovor o koncesiji lako raskinuti. Eventualno će se ostaviti samoborskom proizvođaču vijeka kakav komadić škvera, možda navoz nekad posebno cijenjenog Brodogradilišta specijalnih objekata (BSO) gdje će se obavljati remont jahti i njihovo vađenje na suhi vez…
A Debeljak će sačuvati obraz: kao što je napad Rusije na Ukrajinu i posljedične sankcije prema Putinovom ‘carstvu’ okrivio za probleme u financiranju (jer mu je poslovna banka sa sjedištem u Rusiji), kao što za niti jedan neuspjeh ili propali posao nije krivio samog sebe, tako će sada za konačnu propast imati koga okriviti. Država mu jednostavno nije dala niti ove mrvice od posla, niti skidanje azbestnih panela nije mogao finiširati. A da je uspio, već dogodine bi se u Škveru postavljala kobilica za novu Amorellu… Može i drugačije: this time next year, we’ll be millionaires!
