U redakciju Dalmacije Danas stiglo je pismo čitateljice koja se, kako sama navodi, ne smatra posebnom, nego „običnom ženom“ koja je došla do granice izdržljivosti. Njezine riječi snažno oslikavaju stvarnost velikog broja radnika u našoj zemlji – onih koji rade, ali od svog rada jedva žive. Identitet čitateljice poznat je redakciji.
„Triba pa eto dragi moji sugrađani, ovo je priča jedne obične i možda još običnije žene“, započinje pismo koje vrlo brzo prerasta u otvorenu kritiku sustava u kojem, kako kaže, odgovornosti rastu, a plaće godinama ostaju iste.
Minimalac godinama, odgovornosti sve veće
Čitateljica ističe da se domaći radnici nalaze u začaranom krugu niskih primanja i stalnog pritiska.
„Ako radiš sudjih 40 sati tjedno za 840 eura ili dobiješ 1000 do 1200 eura, odradiš i 24 sata i moraš mučat i govorit da je sve u redu“, piše čitateljica, dodajući da se godinama ništa bitno ne mijenja.
„Plaće su sve manje, odgovornosti sve veće, radiš sve i niko te ne pita možeš li. Uvijek isto – minimalac, 840 eura, i tako godinama.“
Zdravstvo i privatni troškovi koje radnik više ne može pratiti
Posebno poglavlje pisma posvećeno je zdravstvu i troškovima liječenja, koje sve više padaju na leđa građana.
„U bolnicama jedva imamo liječnika, internista postoji 80 posto pacijenata, a mi se liječimo privatno sve od 50 eura pa dalje“, navodi, postavljajući pitanje koje se sve češće čuje među građanima:
„Pa se ja sad pitam – što nam nedostaje, a čega imamo previše? Imamo previše živaca, a ne znam do kada.“
Strani radnici i domaći koji se osjećaju potisnuto
U pismu se dotiče i teme uvozne radne snage, naglašavajući kako nema ništa protiv ljudi koji dolaze raditi, ali se pita zašto domaći radnici postaju nepoželjni ili preskupi.
„Protiv ljudi nemam ništa, ali ako oni primaju 900 eura i šalju to svojoj obitelji, di ćemo mi?“ pita se autorica.
Navodi da su strani radnici danas prisutni u gotovo svim sektorima.
„U svim dućanima rade Nepalci, voze autobuse, rade u hotelima – konobari, kuhari, sobari.“
Nestaje dalmatinska spiza, nestaje i identitet
Čitateljica upozorava i na promjene koje osjeća u svakodnevnom životu i ugostiteljstvu.
„Zašto se više u restoranima ne može pojesti dalmatinska spiza, nego sve dolazi izvana? Došli smo do toga da u svome mistu govorimo strani jezik, a koga briga“, piše.
Prema njezinim riječima, poslodavci su svjesno prihvatili takav model jer je jeftiniji, dok domaći radnici ostaju na margini.
„Tražim recept kako ovako živjeti“
U završnici pisma čitateljica priznaje da nije riječ o zavisti ili mržnji, nego o dubokom umoru i osjećaju gubitka dostojanstva.
„Tražim recept za tako živit. Ja se liti polomim da mi zimi ne mogu priuštit ni odmor“, zaključuje.
Dodaje da su mnogi došli do točke zasićenja i nezadovoljstva, ali da se o tome rijetko javno govori.
Pismo ove Dalmatinke samo je jedno u nizu sličnih svjedočanstava koja posljednjih mjeseci stižu redakcijama, ali jasno pokazuje koliko su pitanja plaća, uvjeta rada i budućnosti domaćih radnika postala goruća tema – i koliko će se o njima, prije ili kasnije, morati ozbiljno razgovarati.
