Nikola i desetak godina stariji Žarko potomci su svoga none,  inženjera Žarka Deškovića koji je sa skupinom gimnazijalaca 1924. Godine osnovao jedriličarski klub Labud.  15 godina je obnašao funkciju predsjednika kluba, te kao ugledni građanin uspio od učeničkih snova utemeljiti europski klub građanskog karaktera koji je i prije 2. Svjetskog rata sudjelovao na brojnim natjecanjima. Inženjer građevinarstva, nono Dešković zalagao se i za izgradnju labudove lučice koja i dan danas ima skoro iste konture. Bio je vizionar.

U klubu koji uskoro slavi 100 godina od osnutka još nisu najsigurniji tko je u nekom trenutku uzviknuo: „ Vidi ih, lipi su ka labudi…“ pri tom aludirajući na bijela jedra plovećih ljepotica nalik na labudove. No, jasno je da je Labud tako dobio ime.

Koju godinu kasnije, točnije 1927. utemeljena je Mrdujska regata – danas simbol kluba i Grada, festival mora i jedara na kojeg svi vole doći. Zapravo, najmasovnija regata  našeg  Jadrana. Barcolana je ipak veća…

Labud, klub od kolina, kako  bi se reklo, obiteljsko nasljeđe ovdje je uvijek bilo važno. Da ne spominjemo Grisogone, Lukšu, Mimu, Mišure, Kurete, sve brojne druge.



  1. izdanje iznjedrilo je potomke u pobjednike. Polet je poletio u cilj, kormilario je Nikola, taktizirao Žare, Klara i Nora kao Nikoline kćeri dale su svoj doprinos kao posada broda. Nono Žarko sad gušta gledajući s nema unučad i praunučad. Pokale koje su braća 2001. Donirali klubu – u njihovim je rukama.

–     20 godina čekam i želim pobjediti na Mrduji. Zato mi je važno. I zbog nona koji je osnova klub i zato šta se regata zove po njemu: Memorijal Žarka Deškovića. Bija je veliki jedriličar, isto ka moji otac i brat. Svi smo bili u jedrenju. – u dahu je izgovorio Nikola.

Vjetar Vas nije ljubio ove godine. Teško je bilo pobijediti.

– Malo vitra definitivno. Mi smo imali sreće jer smo dobro startali, sa strane od Čiova i potekli smo po laganom meštralu prema Šolti,  poslije po jugu prema Braču.

Trebalo je puno mijenjat i prilagodit se vjetru kako je dolazio i s koje strane i prilagodit se da se jedrilo po jakom jugu?

– Ono kad je prije tri godine bila jaka bura, bili smo prvi i vodili smo, i toliko je bila jaka bura, 40 čvorova, rasparalo nam je glavno jedro i morali smo odustat. Nismo uspjeli završit regatu. Baš kao i mnogi drugi. Možda bi isto tako prošli da se jedrilo u subotu.

Posada na Poletu, i kćeri su dio ekipe.

– Posada dolazi iz tri grada, iz Makarske 4 momka koji samnom jedre već dugo godina, drugi dolaze iz Zagreba, prijatelji i familija je iz Splita. Brat, dvije kćeri, još jedan rođak da budemo svi na okupu. I eto nas.

Vidimo li se na Viškoj za dva tjedna?

– Kako ne. Brod ćemo malo osušit, eno ga vanka, olakšat i za Višku smo spremni.  Zaključio je Nikola.

TP 52 je tip jedrilice koja je pobjedila na zadnjoj Mrduji, a na njoj splitska dica sa jedriličarima, prijateljima i rodbinom.  Dešković Family. Na ponos starome nonu Žarku koji je udario temelje Labuda, Mrdujske regate i splitskog jedrenja.


Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime