Uvijek ista i uvijek pogrešna pitanja vrte mi se u glavi: Hoće li se uopće netko sjetiti tko je čovjek kojega zovem u emisiju. Ali bio sam uporan jer su mi upravo ti takozvani izgubljeni u prošlosti uvijek bili pun pogodak u radijskoj emisiji Portreti koju sam uređivao i vodio.
I premda je vrijeme velike popularnosti Željka Šoletića, sjajnog pjevača Delfina odavno prošlo, došao je na moj poziv u studio Radio Splita, 13. listopada 2004. sve je proteklo fino, a slušateljstvo oduševljeno.
- godine. Pa to je prije 19 godina! A njegove prve riječi u emisiji bile su:
-Ima svih 25 godina da sam zadnji put stao na binu, ali ipak, ono, krv nije voda, drago mi je.
Ajde, možemo popričati.
Pa već pričamo, a u pozadini se čuje glas Gabi Novak i Adrese naše mladosti. Ovo ti nije prvi intervju, je li tako?
-Ko zna koji?
A koji je prvi bio?
-E, to nećeš vjerovat. Onda je u Radio Splitu postao samo jedan jedini novinar-reporter i to je bio Edo Pezzi.
- To je moj prvi intervju kao muzičar na Radio Splitu.
Zanimljivo je to, neki dan listajući te malo papira o Splitskom festivalu, naiđem na tekst Zdravko Reića. Ako slučajno nisi znao, Zdravko Reić, sporski novinar, dosta je pisao glazbi Naročito 1972. godine.
Bio je u Pressu. I evo sad si me iznendio i s Pezzijem.
-Edo Pezzi, on je bio jedini reporter u to vrijeme, ne znam je li bio neko drugi.
Idemo mi malo o splitskim Delfinima , o vokalno-instrumentalnom sastavu s vokalnim solistom Željkom Šoletićem. Kako je se to počelo?
-To je nešto divno i dragocjeno što se meni dogodilo. Koincidirali su neke stvari koje se rijetko u životu poklope. Oduvijek sam volio glazbu. Još sam kao klinac imao jedan trio. Zvali smo se Rockeri. Zdravko Botrić, Jelaska i ja.
Gdje su Rockeri nastupali?
- A po frontama, prašili one gitare. Onda je to znalo biti opasno, bilo je tu svega. A to je bilo vrijeme 1962-1963. kada se počelo se šuškat, počeli su Beatlesi, Radio Luksemburg, Top liste… Našli smo se s jednom sličnom takvom grupom koje je vodio Saša Lukić i nakon jednog kratkog perioda uvježbavanja i rada, doaze Delfini. Iskoristio bih zgodu ako netko od njih sluša. Dugo se nismo vidjeli, pa da ih pozdravim. Najprije one prve, originalne, pa one druge najvažnije koji su doživjeli tu tako veliku popularnost. Pa i sve one druge prolaznike kroz Delfine. Bilo ih je skoro tridesetak. Delfini su na neki način bile i škola dobrih muzičara.Idemo spomenuti neke od tih dobrih glazbenika. Peco Petej. Pa može se reći da su svi ti Delfinski muzičari ostali vjerni svom izboru i svom zvanju.
Eto, vidiš i Petej. Ja sam iza Stavrosa s nama dvije, tri godine.
Damir Blažević, ko zna di je on? otišao je davno u Europu. Jedan put sam gledao jednu televizijsku emisiju, onako slučajno i vidim Damir svira tamo u nekoj njemačkoj televizijskoj emisiji. Pa puno je bilo tih dečki, svugdje su po svijetu ih ima, ima, a i ovdje.
Ne znam koga bih još spomenuo. Spominjem samo ove malo poznatije što se sad bave isto na neki način s time.
Eh, Pavle Kolarov je s nama svirao. Pavle Kolarov!
U to prvo vrijeme ti si i radio i s jednim triom koji se zavao Trijobodule, je li tako?
-Eto, to je jedna posebna epizoda. Onda smo znali, koliko god to danas ovako i ovako se gleda, koji put otići ljeti na one radne akcije. Tako sam ja jedne godine, mislim 1961. ili druge otišao u Zagreb, radili smo nasip na Savi.
- I to je bilo vrlo interesantno Te godine sam ja bio sudionik osnivanja Bijelih strijela na toj radnoj akciji. A te godine smo osnovali i Trijobodule.
I ne bi vjerovao ko je bio u Trijobodule. Joško Prijić, onaj proslavljeni tenor iz DC-a.
Karuzo je piva basa iz Visa, isto vrlo poznat čovjek. Još neki dečki, imali smo i snimke na Radio Zagrebu.
I to je dosta rano za tu vrstu. , ja ne znam, prije nas su bili, ja mislim, ono, grupa Dalmatiraca Petra Traalića.
Poznavali smo i staru glazbu, moram se pohvaliti. Imali smo odlične učitelje, svi stari splitski muzičari bili su kvalitetni, ne treba ni govorit.
Oni su bili dobar temelj, a znali smo pratiti i volili smo ovo novo što je dolazilo. Valjda se kroz to stvorila mogućnost da budemo tako popularni.
Nedi su našli Antu Cetinića, brata od Meri. On je svirao Havajku. E od njih smo ukrali Antu Cetinića i doveli ga u Delfine.
Bio si spomenuo Tomu Bebića?
-Tako je. Stali kod Tome. On je bio ogroman potencijal. Od kada ga nema sve više raste i tako, mislim da će to još potrajati taj trend. Toma je bio odličan šteta što u ono doba infrastruktura i podrška nije postojala. Šteta, ali ipak, samo da je napisao Kaletu i još dvi, tri pisme šta pa je puno.
Evo Željko , mogli bi ovako satima, zvone telefoni, daje se podrška delfinima i tebi kao pjevaču. I sad guštan i mislim na i vokalno-instrumentalni sastav Delfini iz Splita i na davno Toplo ljeto.
- Hvala ti što si pustio More i ljeto. I meni je draga.
Mnoga su se srca stisnula na ovu pismu u ono doba.Bilo je jako lipo pivat tu pismu, pogotovo liti na Zvončacu.
Mnogi su mi komentirali okolo sa rendesa i šetnji, da su uživali, guštali to slušati. Meni je to jedna od najdražih pisama. Šteta što nje bilo još koja ovoga tipa.
- Znaš šta Gorane, strašno mi je žaj šta ne možemo nikako pronaći snimku More i ljeto.
Pa ima More i ljeto, koju je snimila Maruška Šinković?
-Tu je pjesmu Saša Lukić napisao na Hvaru. Jer mi smo tamo počeli kao 15-16 godišnjaci i 3-4 godine tamo smo stalno svirali.
Po nama su stavili ime hotelu Delfin.
Volili su nas, znali smo ostati od 1. maja do Nove godine.
I te godine kad smo ušli s tom pjesmom na Splitski festival, to bilo kad je festival bio internacionalni. u Ovi iz uprave zamislili su da da mi pjevamo zajedno sa Shadowsima Beat na moru.
I nama je bilo žao, jer smo volili tu svoju pjesmu, međutim bio je pritisak i tako se malo se izvodi ta pjesma.
Maruška je lipo to otpjevala a mi smo krenuli sa Shadowsima u nove pobjede.
Nisam sklon u velikom proživljavanju uspomena,
Stvarno nemam. ni jednu ploču, ni jednu snimku. Nešto malo slika.
Pa dobro, sjećanja još žive.
A da ja i hoću zaboraviti, ne daju mi takvi ka ti. Svaki čas me neko nešto pita i podsjeti.
Očigledno da smo ljudima značili u ono vrijeme.
