ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (81) – Etta Bortolazzi: Baba Marta iz Gobove livade

Na kraju svog glumačkog puta čovjek neminovno razmišlja o onome što je učinio ili o onome što nije učinio. Svatko misli da je mogao puno više i bolje. Mi glumci nismo nikada zadovoljni, a ja sam vrlo kritična...

U mnoštvu razgovora obavljenih i objavlje­nih pod ovim nadnaslovom, prvi put sam poželio da ova rubrika nosi naziv Drago lice. Iz više razloga, htijenja novinarskih i ljudskih. Životnih jednos­tavno! Jer, novinaru se rijet­ko pruža prilika prozboriti, razmijeniti poneku riječ i razmišljanje s poznatim li­cem, a da istodobno za­dovolji i neke osobne, život­ne kriterije.


Teško je bilo u vrijeme druš­tvene krize (rujan  1989.), naići na sugo­vornika koji i po osobnim i općeprihvaćenim društve­nim normama može stvarno nositi „etiketu“: skromnosti, pošte­nja i: vrhunskih dometa u profesiji koju obavlja.

Ovoga puta, riječ je o Etti Bortolazzi, glumici zagrebačkog HNK koja je ispunjava sve moje i općeprihvaćene kriterije.    Razloga za takvo raz­mišljanje ima podosta i pra­va je šteta što su dio uvoda ovom razgovoru s poznatom um­jetnicom. Upravo sve te vrline po­vod su razmišljanja kako je ponekad teško doći do pravog po­znatog i neusiljenog lica. A poznatih lica ima svakojakih. Jednostav­no, neka se medijski nametnu, uđu u naše stambene kutke posredstvom televizijske antene, novinskog teksta ili fotografije, učine prve glu­mačke ili pak promumljaju prve pjevačke korake, po­često istaknu svoje obline, lice (a naličje vješto skrivaju)…

I medijska karijera je na domaku.

Što bi u ovakvim odno­sima značila jedna zagrebačka glumica koja je od svog glumačkog umijeća na sceni (tada) pokazala zavidne obline i erotski senzibilitet, a kao uvjet za razgovor tražila je  da sama sebi postavi pitanja i daje odgovor. Ili pak, svi­ma dobro poznato, tako drago lice na malim ekranima, beogradski komičar, a u zbilji s manirama razmaže­nih američkih zvijezda. On vješto  ignorira i novinare i novinarstvo. Primjera bi bi­lo napretek…

I gle, i ovotjedno poznato lice postavlja „uvjet“ novinaru:



-Molim vas. nemojte me previše hvaliti. Bit će mi neugodno!

Nevoljko sam prihvatio taj uvjet. A puno lijepih riječi sam bio namijenio vrsnoj glumici, koju smo mi upoznali po ulozi babe Marte u Velom mistu. A toliko je toga dala na kazališnoj sceni, televiziji i filmu.   Medijski propust ili nepravda? I jed­no i drugo, jer smo na ža­lost, u žaru da se što više približimo „svjetskim pogle­dima na život“ kao kriterij vi­še tretirali ambalažu, a ma­nje sadržaj.



-Vrlo mi je drago što ste me se sjetili, ali ja vam zaista malo mogu ka­zati. Imate puno mladih koji su u žiži javnosti i o koji­ma bi vrlo lijepo mogli pisati – sa spremnim odgovorom dočekala me  istaknuta umjetnica.

Ovaj razgovor je s valjanim povodom gospođo Etta. Za početak, postavio bih Vam jako „ozbiljno“ pitanje: zašto Vas nema u Dal­maciji. A Splićanka ste!

-Eh, kad bi barem bili vi u pravu. Bilo bi mi lakše. Ali, niste! Godinama želim da se pokažem u gradu u kojem sam provela čitavo djetinjstvo. Na žalost – sama se ne mogu pozvati, a pozi­va iz moga Splita nema. Evo, radila sam vrlo zgodnu crnu komediju u Marinkovićevoj »Zajedničkoj kupki«. Ambijent je naš, dalmatin­ski. Obišli smo mnoge kra­jeve, čitavu obalu, ali Split nismo. To je možda i bezna­čajna uloga koju sam igrala, ali je Georgij Paro, režiser predstave, dao svim glumci­ma mogućnost da se iska­žu.

Teatar je literatura

Dalmacija Vam je, dakako, draga iz više razloga?

-Dalmacija je moj san, moje djetinjstvo. Majka mi je iz Trogira, a otac iz Splita. Volim podjednako oba gra­da. Strašno volim Trogir u kojemu sam provodila lje­ta. Tamo poznajem svaki ka­men, svaku ulicu, ali Split se toliko proširio, narastao do meni neslućenih razmjera, da u njemu rijetko mogu na­ći svoje suvremenike. Živje­la sam u Spinutu i na Gripa­ma. Znate li vi gdje je Gobova livada? Rokovom se do­lazilo do nje i Radunicom. Prekrasno je bilo u moje vri­jeme: maškare, karnevali, pjesma… Bilo je to zapravo siromašno, ali lijepo i boga­to djetinjstvo.

Odlično se sjećate ulica i detalja?

-Mi stariji zaboravlja­mo blisku prošlost, a sjeća­mo se djetinjstva.

Etta, zaista rijetko imamo prilike čuti tako diva­n način govorenje, tako čisti je­zik?

-O, da. Njegujem i je­zik i način govora. Na kraju krajeva, ja sam glumica iz generacije kada se jezik ga­jio i mislim da se s pozorni­ce mora čuti čist jezik i dikcijski sve mora biti čisto. Te­atar je ipak literatura!

Balerina s puškom

A zapravo ste treba­li postati balerina. Prima­balerina Etta Bortolazzi! Uh,  kako bi to lijepo zvučalo. Što Vas je odvelo u glu­mačke vode?

-Voljela sam balet, ali došlo je vrijeme rata I bila sam u jednoj pravoj ratničkoj brigadi. U četi sam bila pomoćnik puškomitralješca, i nosila sam ra­nac s 30 kilograma meta­ka, a sama sam bila teška 45 kilograma. Puška je bila veća nego ja. Uostalom, zašto vam to pričam. To nisam htjela govoriti. Pitajte me nešto drugo!

Vjerojatno iz razloga da objasnite zašto ste po­stali glumica, a ne baleri­na?

-Pa, da. Vrijeme je prošlo i jednostavno više ni­sam mogla postati balerina. U toj brigadi bilo je nekoliko zagrebačkih glumaca koji su osnovali dramsku grupu, a kako sam imala gimnaziju, bio je to već nekakav uvjet da me priključe grupi. Posli­je je sve išlo svojim tokom, a po okončanju rata nastavi­la sam s glumačkom karije­rom.

Zaboravili ste kazati da ste bili i odličan strije­lac?

-Molim vas, ne­mojte me o tome pitati?

Zašto?

-Iz razloga što o tome ne želim govoriti. Bila sam dobar strijelac, bila sam u ratu, ali o tome ne volim pričati. Nisam vam ja od onih što prebiru po ratnim uspomenama, što pišu me­moare i slično. Dala sam ko­liko sam mogla dati, bila sam ono što sam trebala biti. I sada je sve to gotovo.

A nije sve gotovo. Recimo, nije gotova Vaša glumačka karijera. Uspješna, naravno. Ipak, kada bi trebali zbrojiti sve Vaše uloge i iz tog mnoštva iz­dvojiti poneku, kako bi iz­gledala top-lista?

-A ne volim vam ja top-liste! Na kraju svog glu­mačkog puta čovjek nemi­novno razmišlja o onome što je učinio ili o onome što nije učinio. Svatko misli da je mogao puno više i bolje. Potrebno je i malo sreće u ovom našem poslu. Naći se na pravom mjestu u pravom trenutku. Napravi­la sam nekoliko uloga koje se uistinu pamte. Mi glumci nismo nikada zadovoljni, a ja sam vrlo kritična.

Pitajte me nešto drugo. Pitajte me je li volim životinje!

Je li volite životi­nje?

-Strašno! Sve, sve ži­votinje volim. Naročito psa i konja! Zmije se plašim, ali je ne mrzim.

Prilozi za biografiju

I ja isto tako, sve ih volim osim muhe! A koje su uloge po kojima ćemo Vas pamtiti. Rekli ste da ste…

-Taman sam mislila da smo preskočili pitanje, a vi ponovo. Draga mi je uloga u »Peer Gyntu«. Mislim da je stvarno bila uloga koja se pamti, a odigrala sam i ulo­gu lude pijanistice u Marinkovićevu »Kiklopu«. Spomenula sam vam uloge koje su potvrđene nagradama, iako je bilo i drugih.

Da, ali i one koje su  bile potvrđene pljeskom u gledalištu.

-Svakako, to znači da ste nešto ostavili publici. O kako je teško govoriti o tome. Neskromno je i ne­mojte da ispadnem u vašem intervjuu kao neka hvalisavica, jer to uistinu nisam niti želim biti.

Zahvalio sam se Etti na razgovoru. Ona nije ni mogla biti hvalisavica. Glumački rezultati u nizu poredani govore ne­što posve drugo. Ostavimo to teatrolozima, a ukoliko zaborave dvije stvari u vezi s karijerom šjore Ette, tek kao prilog za biografiju dva ne glumačka epiteta – jed­nostavnost i skromnost!

Etta Bortolazzi (Split, 17. srpnja 1926. – Zagreb, 1. prosinca 2000.)

 

 

 

 

Moja reakcija na članak je...
Vau
5
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime