ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (80) – Ena Begović: Život je komplicirana stvar

Ljepota je nešto što vas izdvoji u jednom trenutku, a poslije može da škodi. Meni je izgled dao šansu, ali danas, danas mi je to manje važno. Bitno mi je da se što bolje nosim s kolegama i da se što duže održim u ovom lijepom, ali dosta nezahvalnom poslu…

Foto: Leksikografski zavod

U ono neko vrijeme, želio sam zabilježiti sve ono što je vrijedno bilo bilješke. Ena Begović, zagrebač­ka glumica, od svog prvog filma “Pad Italije”, snimlje­nog 1981. godine, pa do “Glembajevih”, Tonča VrdoIjaka, učinila je krupne glumačke korake. Pomake, vidljive i značajne, što traju i u vremenu i u prostoru i…


A pomaci vesele. Vese­le prije svega štovatelje sedme umjetnosti, zato što je Ena Begović kao “najjači” atribut glumice odbacila lje­potu i golost tijela u korist talenta, koji je s vremenom bujao u glumici, da bi se upravo u filmskim “Glembajevima”, ili pak u kazališ­nom komadu “Juran i Sofi­ja”, iskazao i izbio na po­vršinu k’o silinom otvorena česma.

I tako nastade ovaj raz­govor s nedvojbenim povo­dom: novinarskim, glumač­kim i nadasve ljudskim, kao svojevrsna potvrda u upravo ispisanim karticama. Jer tih dana rujna 1989. u terminu fil­mskog programa TV Zagreb emitirat će Enin prvijenac “Pad Italije”, u koje­mu su kod glumice, ipak prevladali ženski (glumački) atributi, a u kino-dvoranama “Glembajevi” su prikazivali nešto posve drugo… Glumicu na tragu Krleže!

-“Pad Italije” bio je moj prvi film za kino, jer sam prije toga već snimala za te­leviziju. Sjećam se da smo snimali gotovo 42 dana na Šolti, da je bilo izuzetno na­porno, jer je radni dan trajao i do četrnaest sati. Tim fil­mom postala sam jako po­pularna, a tek sam bila za­vršila prvu godinu Akademi­je. Naravno, sudjelovanje u tom filmu puno mi je značilo i za moju afirmaciju i zato što sam radila s jed­nim izuzetnim režiserom kao što je Zafranović.

Filmovi su poslije tekli kao na tekućoj vrpci: “Piknik u Topoli”, “Hoću živjeti”, “Idemo dalje”, “Kraljeva završnica”, “Glembajevi”…Prve filmo­ve snimili ste zapravo u “ilegali”, jer pravila Aka­demije ne dopuštaju angažiranje brucoša u filmovi­ma. Imali ste, znači, i “ve­zu”?

-Ma kakvu vezu, išla sam na sve ili ništa. Nakon mene se promijenilo pravilo akademije, a pravila se stal­no mijenjaju jer našem filmu treba puno mladih glumaca.



I glumica, naravno, a naši režiseri još uvijek, čini se, ne mogu iskazati svoje umijeće bez (mora se i to priznati) vulgarizirane golotinje i erotiziranosti na rubu pornografije. Na početku Vaše glu­mačke karijere  po­vremeno ste igrali u nekostimiranim ulogama?

-Da. Prije nisam bila stidljiva. Danas, pak, jesam. Prije nisam voljela kazalište, a sada ne mogu bez njega i u njemu sam našla svoj mir i zadovoljstvo. Glumački, u prvom redu!

Oprostite na pitanju – Ljepota glumice, koliko je važna u profesiji kojom se bavi­te? Koliko je zapravo Vama bitna?

-Ljepota je nešto što vas izdvoji u prvom trenut­ku, a poslije može da škodi. Meni je izgled dao šansu, ali danas, danas mi je to manje važno. Bitno mi je da se što bolje nosim s ostalim kole­gama i ‘da se što duže od­ržim u ovom lijepom ali do­sta nezahvalnom poslu. Počele su me zanimati uloge kod kojih ljepota nije važna, ali je divno kada je imate.

Ali, ljepota protekom vremena polako „nestaje“?

Poznate podstanarke

-Za sada još ne raz­mišljam o tome. Sa svojih dvadeset i devet godina osje­ćam se jako mlada i s veli­kim životnim iskustvom, jer od svoje četrnaeste godine živim van kuće, dakle sa­mostalno. Na žalost, još uvi­jek sam podstanarka. Ses­tra i ja smo valjda najpozna­tije zagrebačke podstanar­ke.

Foto: Leksikografski zavod

A još Vas pri tom bi­je glas hladne žene?

-Ah, da. Imam imidž vrlo hladne žene. Moram vam kazati da to i nije tako loše jer oni muškarci koji su strašljivi – odmah pobjegnu. Na vrijeme!

Onda ste po tom pitanju prilično izbirljivi?

-Strašno, strašno sam izbirljiva kada je u pitanju muškarac za kojega bih se ja udala. Osim toga, taj bu­dući treba znati da želim pu­no djece i da sam vrlo kom­plicirana.

Kako bi onda trebao “budući” izgledati?

-E, to se ne da opisa­ti. To se mora osjetiti! Ka­žem vam da sam vrlo komplicirana, a osim toga ne­mam slobodnog vremena. Taj mora voljeti glumu i ne smije biti u mome poslu.

Zašto?

-Zamislite da sam us­pješnija od njega, što bi to bilo? Osim toga, i moj budući treba biti komplicirana osoba. Ja sam komplicirana jer je i život takav. Nimalo jednostavan, i iz toga razlo­ga ne volim jednostavne lju­de. Oni nemaju duhovno bo­gatstvo, sve im je jednos­tavno… A jednostavnost je čista matematika. Divno je rekao pisac “Agneze Božje” kad su ga upitali što je po­ruka njegove drame. Rekao je: “Ne znam! Znam samo to da je život jako komplici­rana stvar.” Takve su i te tri njegove žene iz dramskog komada.

“Agneza Božja” je Vaša posljednja dramska uloga. Moram vam priznati da ste me oduševili u ulozi sudskog psihijatra. Što sa­da, kakvi su vam planovi s obzirom na to da ste uis­tinu u posljednje vrijeme puno radili?

Specijalnost – špijunka

-Eto vidite, uspijem i ja nekoga i oduševiti. A ni to nije jednostavno. Prije dva dana imala sam premijeru predstave “Agneza Božja” u maloj dvorani “Vatroslava Lisinskog”. Ja sam se jako dobro osjećala u toj ulozi. To je suvremeni američki tekst i igrala sam ga u režiji Jakova Sedlara. Inače, ovo­ga ljeta snimala sam za Francuze. Imala sam glavnu ulogu u jednoj epizodi serije “Arsen Lupin”. Bila je to uloga špijunke. Snimala sam s Vrdoljakom također jednu seriju, odnosno jednu epi­zodu pod nazivom “Anđeo”. Radi se o seriji “Zagrljaj” koju je Vrdoljak radi po noveli Ranka Marinkovića. Za pet­naest dana krenut će na malim ekranima serija “Balkan-ekspres” u kojoj sam također igrala ulogu špijun­ke. To je novo napisana ulo­ga, a očito je da se dobro snalazim kao špijunka. To bi moglo biti jako zgodno. Sa­da me očekuje u mojoj ma­tičnoj kući HNK u Zagrebu uloga u Strindbergovoj “Gospođici Juliji”. Stvarno sam puno ra­dila. Posebice ovoga ljeta s dramskom grupom “Histrioni”. Bila sam kontesa Nera u “Gričkoj vještici” i Sofija u “Juranu i Sofiji” i to će moći vidjeti i televizij­ski gledaoci jer je predstava snimljena. Na Ljetnim igra­ma u Dubrovniku igrala sam Grubu u Držićevu “Skupu”, i kada se sve to skupi i od­radi, mogu vam samo kazati da sam prezadovoljna s ura­đenim, ali isto tako toliko sam umorna da mi je odmor prijeko potreban. U toku lje­ta imala sam i brojkama i slovima ravno četiri dana odmora.

I kako se mislite od­moriti?

-Vjerojatno čitajući uz glazbu. Strašno volim čitati i imam široki krug interesa. Upravo sam počela čitati jednu zanimljivu knjigu: “Povijest Gestapoa”, a na red čekaju “Djeca ponoći” Salmana Rushdieja i “Berenikina kosa” Nedjeljka Fabria. Možda skoknem i do Splita jer je to moj rodni grad. Eto, sve sam vam kazala što sam mogla, a neke se stvari ne mogu ni kazati. Zar ne?

U svakom slučaju, neke se stvari ne mogu ni kazati ni pitati. Treba ih jed­nostavno osjetiti. S Enom se to najbolje može jer je u čitavoj svojoj kompliciranosti savršeno jednostavna.

Lijepa barunica Castelli

Ali, četiri godine kasnije sreli smo se na Filmskom festivalu u Puli. Enu Begović nismo gledali na velikom platnu pulske Arene, u kojoj je ipak bila prisutna – kao član žirija. Filmski festival učinio se prikladnim, zgodna prilika za još jedan razgovor. Ali, lijepa barunica Castelli uljudno je odgodi­la takvu mogućnost. Čini se, s valjanim razlogom…

-Bila sam tužna, sil­no tužna. Tamo su bila sa­mo tri naša filma i vidjela sam da nema novca za hrvatsku kinematografiju, a to je strašno. Ali i logič­no! Zemlja smo osiromašena u ovom ratu i vjero­jatno ćemo biti osuđeni na nekakve koprodukcije – veli trpanjska krasotica.

 Lijepo je is­kustvo  biti član žirija?

-Pa i ne baš. To nije ugodna situacija. Žiriji su čudna i smiješna stvar. Teško je suditi o tuđim djelima. Svi su bili neza­dovoljni, u stresu. Teško bi me mogli nagovoriti da se naredne godine poja­vim u istoj ulozi.

Iduće godine možda vas ugleda­mo na filmskom platnu?

-Teško. Nisam dobila nikakvu ponudu. Potpuno sam se orijentirala na kazalište.

I na reprizne Glembajeve?

-Da. Nisam ih gleda­la. Kakav je dojam na vas ostavio TV-Krleža?

Sjajan, baš kao I uloga s kojom ste otkrili raskošni talent. A dugo vremena su vas tretirali isključivo kao ljepoticu. Zar ne?

-To ste dobro primi­jetili. A malo je ljudi izvan Zagreba moglo vidjeti mo­je predstave. Igrala sam puno velikih i teških ulo­ga. U ostalom dijelu Hrvatske stvorilo se miš­ljenje o meni kao osobi koja je u prvom redu zgodnog izgleda, bez ne­ke težine, bez prave pod­loge za glumicu. Da su vidjeli sve te moje ka­zališne uloge, vjerojatno bi neki pomislili da sam i glumica – uz ostalo. Ulogu barunice Castelli svi su ocijenili dobro. Krležin repertoar jest za mene, to me zanima i to želim igrati. Došla sam u prave godine za uloge tih njegovih žena; senzi­bilnih, preplašenih, pametnih… erotičnih. Sad sam baš sazrela za taj re­pertoar. I mislim da me Krleža tek čeka!

Jeste li zadovoljni statusom glumice u ovo (ne) vrijeme?

-Mogla bih biti zado­voljna. Međutim, posljed­njih godina ništa se speci­jalno ne događa, što uop­će nije čudno. Sad baš i nije neko vrijeme za um­jetnost i teško se ona do­gađa u ovim trenucima. No nije vrijeme ni za pauziranje. Moramo raditi, premda ne živimo baš u sretno doba.

Nisam baš „od tih“, ali smeta li Vam kada vam novinari postavljaju pitanja o privatnom živo­tu?

-Ne smeta mi to. Lo­gično je da ih zanima moj privatni život. Dajem im informacije koje ja pomno doziram. Moj posao je ja­van pa otuda i interes za sve što radim, kako ži­vim …

Nište se udali?

-Ne, ja sam sretno neudana.

Što to znači sretno neudana?

-Znači da sam tre­nutno bez neke velike od­govornosti. Trenutno mi odgovara takav status. Ali, ne bih htjela ostarjeti sama ili bez djece. To ne bih htjela da mi se dogo­di.

Kakvog čovjeka svog života očekujete?

Ne znam! Mislim da bi trebao biti beskrajno tolerantan!

Zar ste toliko teš­ki?

-O, teška sam! Nakon godina čovjek postane težak. Dok je mlad, lakše je…

O kojim to godina­ma govorite?

-Pa, recimo kada prođu tridesete. Čovjek se tada navikne živjeti sam, sve je tako fino, mir, tišina i nitko te ne gnjavi. S druge strane, ti trenuci usamljenosti ponekad su strašni. Ali zato čovjek ime prijatelje, posao koji obožava, knjige, odlazak u kino.

Idete često u kino?

-Gledam sve filmove koji se prikazuju u Zagrebu.

I koga obožavate iz tog glumačkog svijeta?

-Trenutno Daniels Day Lewisa Izvrstan je. Gledala sam ga i kao Hamleta u Dubrovniku.

Što vas je posebno oduševilo kod njega?

-Sve! On je mladi glumac, rođen je 1958. godine. Sad je tek u pra­voj dobi da nešto napravi. Ima prekrasan glas, izvan­rednu dikciju. Vrlo poseb­no izgleda: visok, mršav, tanak. Prekrasne ruke ima, dugačke prste, tako da su mu geste divne, elegantne, izražajne…

Znači, on je tip Vašeg muškarca?

– Ne znam? Odličan je glumac, a kao muškarac… Nisam o tome razmišljala.

Jeste li se ikada zaljubili u svoga partne­ra?

-To nije moguće!

Ali, to je Ipak mo­guće. Zašto ste tako sa­mouvjereni?

-Meni ne! Nekim se glumcima dogodilo da su se zaljubili na sceni. Mislim da nema šanse. Volim i izvanredne muške glumce, volim kada naprave i dobru ulogu. Mi imamo sjajnih glumaca, ali mi tak­vi ljudi kao muškarci ne imponiraju.

Da dotaknemo pitanje o slobodnom vremenu. Kao žena bez nekih velikih obveza, sigurno ga korisno trošite?

-Volim ići po dućani­ma. U Zagrebu ima divnih dućana. Rijetko što kupim ali volim gledati. Strašno volim lijepe stvari. Potom, volim čitati. Sad trenutno Josepha Conrada, Brešana, Fabria, Aralicu, Tribusona

I volite poeziju?

-I ne volim poeziju! Tek će doći vrijeme kada ću uživati u poeziji. Zasad volim romane.

Kod ove žene, vrhunske umjetnice…Sve bilo je muzika, kako je Arsen pjevao. I poezije je bilo puno kod nje. Osjeti se to. Zaključio sam  po onome što sam vidio na malom i velikom ekranu, po iskustvu susreta. Ali život piše romane. Možda je i ovo roman po broju novinarskih kartica? Nisam mogao kraće kad je u pitanju glumica tako jedinstvenog formata. I dok čitam, vidim da sam izvukao iz nje neke fine detalje koji je ocrtavaju u svoj raskoši glumačkog poziva, onoj ljudskoj raskoši…

Ovo pišem u svibnju, ne u rujnu!

Ne pišem da mi prođe vrijeme već da vrijeme zaustavim. Ako je to moguće?

(Ena Begović, rođena je 8. srpnja u Splitu, preminula 15. kolovoza 2000., u Splitskoj na Braču)

Moja reakcija na članak je...
Vau
5
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime