ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (79) – Marijan Beneš: Oko za srčanost

Svoju sportsku i životnu priču, otvorenog srca ispričao mi je proslavljeni boksač, pjesnik i nadasve miran čovjek, koji je bio mišljenja da su boksači nježni „ljubavnici“…

Na ovim našim prostorima izgrađen je i izrađen kult nogometa i nogometaša, oko kojih se, barem mi tako mislimo, redaju svi meridijani i paralele, vrte svi planetarni sustavi.  Nogometaši su medijske ličnosti, zvijezde Sunčeva sistema o kojima se sve zna. U toj izopačenosti rekao bih i kulture i civilizacije počesto zaboravljamo da na ovim prostorima žive i rade drugi sportaši o kojima se ne vodi toliko računa.


Druge sportove i sportaše tek toleriramo. Oni su tu da bi upotpunili prostore upražnjene našim dugim razmišljanjima o tome; je li se naši nogometaši brižno pripremaju, odmaraju i vozikaju luksuznim automobilima. Ali, ti drugi sportovi donose nam mnogo više ugleda u svijetu, mnogo više medalja, manje administracije i manje sportskih radnika.

U takvim kolektivima, zbivaju se svakodnevno i sportske i ljudske drame, izazvane našim “odnosom” prema alternativnom sportu i sportašima, a “sportski radnici” počesto ubiru vrhnje. O tome je ponešto progovorila televizijska dokumentarna drama “Koncert”, tamo negdje u studenom 1989. godine, pa mi se učinilo prikladnim popričati s velikim boksačem Marijanom Benešom, koji je već tada bio poprilično zaboravljen. Marijan Be­neš, čovjek kojega smo go­dinama s užitkom gledali, sportaš koji nam je donio brojna odličja i mnogo ra­dosti. Čovjek koji je u žaru pobjede i pobjeda izgubio i oko i zdravlje.

U ime sporta!

-Prije pet godina pre­stao sam se baviti boksom iz poznatih razloga. Zdrav­stveno sam toliko onemo­gućen da se jednostavno ni­je više moglo. Nakon opera­cije oka, moja karijera je prestala. Nisam postao prvak svijeta, a imao sam silnu želju i mogućnost da to postanem — kaže Ma­rijan Beneš.

Natpri­rodne sile

Boksu ste posvetili zapravo čitav život?



-Točno tako. Boksu sam posvetio svoju mla­dost, svoje tijelo, oči i zdravlje. Rezultat je sljede­ći: na jedno oko sam potpu­no slijep, a na drugom imam dioptriju minus 2,5. Ali, do­bro je.



I nije vam žao zbog toga?

-Ne. Nije mi žao. Znao sam što me čeka. Savjeto­vali su mi da na vrijeme pre­stanem, ali to su vam natpri­rodne sile koje je naprosto teško razumjeti. To je nešto što se nosi u sebi. Ali, i usprkos ovoj tragediji koja me zadesila, ipak ostaje ono što je neizbrisivo, a to je či­njenica da me se neki ljudi ipak sjećaju, da me i dandanas uspoređuju s velikim šampionima svijeta. Jer, ja sam mogao biti šampion svijeta jer sam bio dobar boksač.

Stil je čovjek

Da, to uopće nije sporno. Imali ste jedan fan­tastičan stil, srčanost, i to opet na svoj način govorio o vama kao boksaču i čovjeku?

-Pa vjerojatno se i to sviđalo ljubiteljima boksa. Stil je sam čovjek, to je ne­što s čime se čovjek rodi, što se ne uči. To je dio moje ličnosti. Nikada u životu ni­sam bio pokriven, a to sam pokazivao i u ringu. Možda

su slabi poznavatelji boksa vidjeli u tom stilu tučaroša, običnog uličara sklonog kavgi. Ali, nije tako! Ja sam veoma miroljubiv čovjek. Is­tina, »upalim« se brzo, kao bomba, ali nikada na svoju inicijativu. Nisam sklon tu­čama. Bavio sam se i još uvijek se bavim poezijom. Pa i to nešto govori.

To puno govori! Ipak malo neobično za jednog boksača. Obično se misli da ljudi koji se bave tim sportom nemaju takvih poetskih sklonosti, nemaju nježnosti, jer je i sport-pomalo grub?

-Smiješno je misliti da je čovjek koji se bavi bok­som grubijan. Nježan? Mož­da i više od toga! Svi ljudi su satkani od suprotnosti. Mislite da su nogometaši nježniji? Boksači su nježniji »ljubavnici«. Tatini sinovi ni­su boksači, ali apsolutno je nerealno misliti da su bok­sači grubijani. Volio bih da je moja že­na ovdje da vam kaže koliko sam ja u privatnom životu »grubijan«. Ako nogometaš nekoga prebije, onda ljudi kažu: Vidi ti lafa! A ako bok­sač nekoga prebije, onda je on bitanga. Boks je sport radnika i seljaka. Barem je nekada bio…

Po čemu je boks ple­menita vještina?

-To se ne odnosi na plemenitost koja se u ringu pokazuje. Treba biti plemenit da se meč riješi plemenitim putom, dok u samom ringu ne­ma nikakve plemenitosti. Svi borilački sportovi spadaju u plemenite vještine, ali kada se bori­te za novac, tu više ne­ma nikakve plemenitosti.

Biste li vašem djete­tu dopustili da se bavi bok­som?

-Imam tri kćerke, i si­na izvan braka. Ne, nika­da mu ne bih dopustio da se bavi boksom. Ima tu raznih grubosti o kojima je bolje ne govoriti.

Zašto, možda je baš potrebno o tome govoriti?

– Kada bih ponovno počinjao s ovim sportom kojim sam se godinama ba­vio, znao bih što bih činio i s kim. Dok sam bio u ama­terskom sportu, bio sam ok­ružen većinom »bolesnici­ma« i kompleksašima. Ni da­nas mnogi ne znaju tko je sve oko njih. To su vam na­vodni entuzijasti, sportski radnici i funkcioneri koji sa­mo sebe izbacuju u prvi plan. Mislio sam da vole i mene i boks. Trebalo bi do­bro „pretući“ barem 95 posto sportskih radnika koji su ve­zani uz boks. Nisam znao da sam se i za njih borio, a znate vi ka­ko sam se borio, s koliko duše, s koliko srca. Zapo­čeo sam 1961. kada sam imao deset godina. Bio sam 18 puta prvak BiH, dva puta sam bio vicešampion, a tri puta prvak države, dva puta prvak Balkana, amaterski i profesionalni prvak Euro­pe. Osvojio sam sve trofeje u SFRJ. Što o tome da pri­čam i koga to danas zanima?

Je li Vam se društvo odužilo na neki način?

-Realno nije, ali nisam ni očekivao da mi se oduži. Nisam to ni činio radi druš­tva, već radi ljudi koji vole sport. Svojim pesnicama, znojem i srcem stekao sam klub KBS koji vodim u Ba­nja Luci. Ta skraćenica zna­či: “Kafe-bilding-sauna”. Od toga mogu normalno živjeti, jer po prirodi nisam grandoman. Imam  kras­nu ženu i porodicu. Imam sve što mi treba, sređen ži­vot i odličan porodični sta­tus.

I pišete poeziju?

-Pišem poeziju i uskoro ću objaviti knjigu. Pišem o svemu i svačemu: za dje­cu, o ljubavi i jeseni…Što mi više treba? Mis­lim da sam puno dao, a ono što sam izgubio, vratiti ne mogu. To je moje i nosit ću sa sobom i za sebe…

U ime srčanosti i sporta!

Marijan Beneš (Beograd, 11. lipnja 1951. – Banja Luka, 4. rujna 2018.), hrvatski boksač iz Bosne i Hercegovine. Uz Matu Parlova smatran najboljim hrvatskim boksačem u socijalističkoj Jugoslaviji, ali i u hrvatskoj športskoj povijesti, vrlo popularan i cijenjen u Jugoslaviji. Slovio je za neustrašivog boksača koji je na protivnika jurišao ne obazirući se na rizik i ozljede. Osim u boksu, okušao se i u pjesništvu, pišući uglavnom o Banja Luci. Izvor:Wikipedija

Moja reakcija na članak je...
Vau
1
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime