Na ovim našim prostorima izgrađen je i izrađen kult nogometa i nogometaša, oko kojih se, barem mi tako mislimo, redaju svi meridijani i paralele, vrte svi planetarni sustavi. Nogometaši su medijske ličnosti, zvijezde Sunčeva sistema o kojima se sve zna. U toj izopačenosti rekao bih i kulture i civilizacije počesto zaboravljamo da na ovim prostorima žive i rade drugi sportaši o kojima se ne vodi toliko računa.
Druge sportove i sportaše tek toleriramo. Oni su tu da bi upotpunili prostore upražnjene našim dugim razmišljanjima o tome; je li se naši nogometaši brižno pripremaju, odmaraju i vozikaju luksuznim automobilima. Ali, ti drugi sportovi donose nam mnogo više ugleda u svijetu, mnogo više medalja, manje administracije i manje sportskih radnika.
U takvim kolektivima, zbivaju se svakodnevno i sportske i ljudske drame, izazvane našim "odnosom" prema alternativnom sportu i sportašima, a "sportski radnici" počesto ubiru vrhnje. O tome je ponešto progovorila televizijska dokumentarna drama "Koncert", tamo negdje u studenom 1989. godine, pa mi se učinilo prikladnim popričati s velikim boksačem Marijanom Benešom, koji je već tada bio poprilično zaboravljen. Marijan Beneš, čovjek kojega smo godinama s užitkom gledali, sportaš koji nam je donio brojna odličja i mnogo radosti. Čovjek koji je u žaru pobjede i pobjeda izgubio i oko i zdravlje.
U ime sporta!
-Prije pet godina prestao sam se baviti boksom iz poznatih razloga. Zdravstveno sam toliko onemogućen da se jednostavno nije više moglo. Nakon operacije oka, moja karijera je prestala. Nisam postao prvak svijeta, a imao sam silnu želju i mogućnost da to postanem — kaže Marijan Beneš.
Natprirodne sile
Boksu ste posvetili zapravo čitav život?
-Točno tako. Boksu sam posvetio svoju mladost, svoje tijelo, oči i zdravlje. Rezultat je sljedeći: na jedno oko sam potpuno slijep, a na drugom imam dioptriju minus 2,5. Ali, dobro je.
I nije vam žao zbog toga?
-Ne. Nije mi žao. Znao sam što me čeka. Savjetovali su mi da na vrijeme prestanem, ali to su vam natprirodne sile koje je naprosto teško razumjeti. To je nešto što se nosi u sebi. Ali, i usprkos ovoj tragediji koja me zadesila, ipak ostaje ono što je neizbrisivo, a to je činjenica da me se neki ljudi ipak sjećaju, da me i dandanas uspoređuju s velikim šampionima svijeta. Jer, ja sam mogao biti šampion svijeta jer sam bio dobar boksač.
Stil je čovjek
Da, to uopće nije sporno. Imali ste jedan fantastičan stil, srčanost, i to opet na svoj način govorio o vama kao boksaču i čovjeku?
-Pa vjerojatno se i to sviđalo ljubiteljima boksa. Stil je sam čovjek, to je nešto s čime se čovjek rodi, što se ne uči. To je dio moje ličnosti. Nikada u životu nisam bio pokriven, a to sam pokazivao i u ringu. Možda
su slabi poznavatelji boksa vidjeli u tom stilu tučaroša, običnog uličara sklonog kavgi. Ali, nije tako! Ja sam veoma miroljubiv čovjek. Istina, »upalim« se brzo, kao bomba, ali nikada na svoju inicijativu. Nisam sklon tučama. Bavio sam se i još uvijek se bavim poezijom. Pa i to nešto govori.
To puno govori! Ipak malo neobično za jednog boksača. Obično se misli da ljudi koji se bave tim sportom nemaju takvih poetskih sklonosti, nemaju nježnosti, jer je i sport-pomalo grub?
-Smiješno je misliti da je čovjek koji se bavi boksom grubijan. Nježan? Možda i više od toga! Svi ljudi su satkani od suprotnosti. Mislite da su nogometaši nježniji? Boksači su nježniji »ljubavnici«. Tatini sinovi nisu boksači, ali apsolutno je nerealno misliti da su boksači grubijani. Volio bih da je moja žena ovdje da vam kaže koliko sam ja u privatnom životu »grubijan«. Ako nogometaš nekoga prebije, onda ljudi kažu: Vidi ti lafa! A ako boksač nekoga prebije, onda je on bitanga. Boks je sport radnika i seljaka. Barem je nekada bio...
Po čemu je boks plemenita vještina?
-To se ne odnosi na plemenitost koja se u ringu pokazuje. Treba biti plemenit da se meč riješi plemenitim putom, dok u samom ringu nema nikakve plemenitosti. Svi borilački sportovi spadaju u plemenite vještine, ali kada se borite za novac, tu više nema nikakve plemenitosti.
Biste li vašem djetetu dopustili da se bavi boksom?
-Imam tri kćerke, i sina izvan braka. Ne, nikada mu ne bih dopustio da se bavi boksom. Ima tu raznih grubosti o kojima je bolje ne govoriti.
Zašto, možda je baš potrebno o tome govoriti?
- Kada bih ponovno počinjao s ovim sportom kojim sam se godinama bavio, znao bih što bih činio i s kim. Dok sam bio u amaterskom sportu, bio sam okružen većinom »bolesnicima« i kompleksašima. Ni danas mnogi ne znaju tko je sve oko njih. To su vam navodni entuzijasti, sportski radnici i funkcioneri koji samo sebe izbacuju u prvi plan. Mislio sam da vole i mene i boks. Trebalo bi dobro „pretući“ barem 95 posto sportskih radnika koji su vezani uz boks. Nisam znao da sam se i za njih borio, a znate vi kako sam se borio, s koliko duše, s koliko srca. Započeo sam 1961. kada sam imao deset godina. Bio sam 18 puta prvak BiH, dva puta sam bio vicešampion, a tri puta prvak države, dva puta prvak Balkana, amaterski i profesionalni prvak Europe. Osvojio sam sve trofeje u SFRJ. Što o tome da pričam i koga to danas zanima?
Je li Vam se društvo odužilo na neki način?
-Realno nije, ali nisam ni očekivao da mi se oduži. Nisam to ni činio radi društva, već radi ljudi koji vole sport. Svojim pesnicama, znojem i srcem stekao sam klub KBS koji vodim u Banja Luci. Ta skraćenica znači: "Kafe-bilding-sauna". Od toga mogu normalno živjeti, jer po prirodi nisam grandoman. Imam krasnu ženu i porodicu. Imam sve što mi treba, sređen život i odličan porodični status.
I pišete poeziju?
-Pišem poeziju i uskoro ću objaviti knjigu. Pišem o svemu i svačemu: za djecu, o ljubavi i jeseni…Što mi više treba? Mislim da sam puno dao, a ono što sam izgubio, vratiti ne mogu. To je moje i nosit ću sa sobom i za sebe...
U ime srčanosti i sporta!
Marijan Beneš (Beograd, 11. lipnja 1951. - Banja Luka, 4. rujna 2018.), hrvatski boksač iz Bosne i Hercegovine. Uz Matu Parlova smatran najboljim hrvatskim boksačem u socijalističkoj Jugoslaviji, ali i u hrvatskoj športskoj povijesti, vrlo popularan i cijenjen u Jugoslaviji. Slovio je za neustrašivog boksača koji je na protivnika jurišao ne obazirući se na rizik i ozljede. Osim u boksu, okušao se i u pjesništvu, pišući uglavnom o Banja Luci. Izvor:Wikipedija
