ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (77) – Helena Papić: Ljubavne pjesme s nostalgičnim prizvukom…

Puno se trudim da napišem lijepu pjesmu. Uvijek kad napišem jednu takvu pomislim i Boga molim da mi omogući da još jednom napišem lijepu skladbu…

Put do festivalskih scena, CD-a i drugih nosača zvuka, nima­lo nije lak. U odno­sima snaga kakvi već jesu na našoj estradi, kvaliteta i nije baš najbolji put i najbolja pre­poruka za uspjeh. Važnije je premostiti neke druge prepreke (klanovske). Zato se mnogi skladatelji ostavljaju tog posla i traže lakši kruh s manje tvrdih kora.


U takvoj utrci žene su u znatno lošijem položaju, zato ih vjerojatno ima i manje. Da­nas bi ih se moglo izbrojiti samo na prstima jedne ruke, a na festivalima se redovito pojavljuju samo dvije: Meri Cetinić i Helena Papić. Meri je imala sreću da je i pjeva­čica, ali i Helena je imala priliku iskusiti taj kantautorski život.

– Bilo je to na samom počet­ku moje karijere. Skladati sam počela kada sam imala samo 15 godina. To, naravno, nije ni­šta čudno jer je moj otac Tonči po cijeli dan nešto pisao, su­djelovao na festivalima i u na­šoj kući je uvijek bilo ljudi s estrade – veli Helena, profeso­rica glazbene kulture, bivša pjevačica, glumica, a sada samo skladateljica.

– Nekada sam znala pisati i po dvije pjesme na dan. Molili su me mnogi pjevači da im dam te pjesme. Ne, čuvala sam ih za sebe. Sebe sam vi­djela u ulozi pjevačice mojih pjesama.

Ipak, prvi pjevački na­stup bio je s tuđom pje­smom?



– Točno. Bilo je to 1976. go­dine na festivalu »Split«. Pje­vala sam zajedno s »Delfi­nima« pjesmu Šaše Lukića »Tombula« s kojom smo pobi­jedili, ali sam se kao skladate­ljica pojavila znatno ranije, na Festivalu klapa u Omišu kada sam imala samo 17 godina. Svi su se pitali šta ona mala radi tamo. Izgubila sam prvu nagradu za dva glasa, a pjesma se zvala »Još čekam«.

Tijardovićevo priznanje

I onda je maloj pjevačici nakon „čekanja“ došao poziv iz velikog teatra?



– Je, bio je to uistinu veliki poziv. Teško će vaši čitatelji shvatiti što jednoj pravoj Spli­ćanki znači pjevati Perinu u »Splitskom akvarelu«. A imala sam samo 19 godina. To je ne­što nezaboravno! Zamisli, sam šjor Ivo Tijardović poslao mi je veliki buket cvijeća. Re­kao mi je da je to najbolja Pe­rina koju je vidio i da je baš tako zamišljao kada je pisao taj lik. Nakon toga bilo je strašno puno nastupa, u toj istoj ulozi ali u pučkom teatru »O’ kućo mala«. Igrala sam s Borisom Dvornikom. Onda su nastali nekakvi nesporazumi s obitelji Tijardović, pa je i to pre­stalo. Ali, opet je to bilo jedno sjajno scensko iskustvo. Kori­stilo mi je jer sam nekoliko puta nastupila i na »Splitu« kao pjevačica i kao autor. Kasnije, nakon nekoliko godina glu­mačkog rada u Kazalištu lu­taka, ostavila sam se i glume i pjevanja i posvetila se isklju­čivo skladanju. Tu nekako mogu najviše dati. I kroz tekst. Uglavnom ih sama pišem.

Bilo je dosta festival­skih nagrada za stihove?

– Poprilično. To me je uvijek radovalo bez obzira što sam ipak samo glazbenik. Dragi su mi stihovi za pjesmu »Perlo moja«, koju mi je pjevala kole­gica Meri Cetinić. Za tu sam skladbu dobila drugu nagradu stručnog žirija i Zlatnu medalju za najbolje stihove na »Splitu 90.«. Dragi su mi i oni u pjesmi »Tvoja ću ostat«, također na­građeni, a pjesmu je pjevala Radojka Šverko. Ali najviše od svega mi je žao što se nije odr­žao »Split 91«. Tada su bili pri­mili moju skladbu »Prokurativo«. Bila sam tužna kada je te godine otkazan festival jer sam kroz tu pjesmu rekla sve o tim mojim Prokurativama.

To je bila teška godina za Festival, kasnije dolaze još teže, pa ono razdvajanje na dvi strane. Priklonila si se ipak Melodijama hrvatskog Jadrana, a Prokurative  na desetak koraka od tvoje kuće?

– To baš i nije točno jer sam sudjelovala i na jednom i dru­gom festivalu. Ipak, nešto više na »Melodijama«. Ja znam kako neki festivali znaju biti šporki, a takva iskustva ni­sam imala na Melodijama hrvatskog Jadrana. I ove go­dine imala sam dvije: »Ljubija sam grišnicu«, koju mi je pje­vao Ivo Pattiera i »Sedmi dan« u izvedbi Ljiljane Nikoloski. Za ovogodišnje »Melodije« stiglo je 306 skladbi i ponovno mi je direktor Runjić primio dvije. Oduševljena sam što je »Još bi te jubija« izabrao Alen Vitasović. Mislim da je napra­vio pravi izbor. On je odličan pjevač. Drugu pjesmu »Cilu noć ne spavala« pjevat će Ivo Pattiera, s kojim već dugo go­dina uspješno surađujem.

“Ostala sam sama”

Svojedobno si dosta pisala i za Meri Cetinić. Nje­nim odlaskom u Zagreb sada si jedina skladateljica u Splitu. Godi li ti to?

– Meni bi bilo drago da ih ima još. S Meri sam krasno su­rađivala. Sad sam sama. Ja se puno trudim da napišem lijepu pjesmu. Uvijek kad napišem jednu takvu pomislim i Boga molim da mi omogući da još jednom napišem lijepu sklad­bu.

Ljubavnu?

– Uvijek!

Zašto?

– Zato što sam ja takva žena i zato jer mi je ljubav najvažnija, važnija i od karijere i od para. Ona je pokretač svega. Krivo mi je što je glazba postala je­dan vid marketinga. Glazba tu gubi na vrijednosti. Danas je samo važan novac. Ali, valjda su takva vremena. Optimist sam i vjerujem da će tomu doći kraj.

Koja ti je od svih tih ljubavnih pjesama najdra­ža?

– »Smrtni grij«, što ne znači da neću nakon ovogodišnjih »Melodija hrvatskog Jadrana« promijeniti mišljenje. Ali, ni tu pjesmu »Smrtni grij« nikada ne bih više napisala. Problem je u stihovima. Oni su lijepi ali su malo depresivni, a pisac teksta uvijek o tome mora vo­diti računa. Volim te ljubavne pjesme s malo nostalgičnim prizvukom. Baš upravo ona­kve kakve su mi prije dvije go­dine na »Arena feštu« u Puli pjevali Jure Pogorelić i Marinella: »Piši mi« i »Vatra i led«. Ja sam zapravo osoba puna optimizma i ljubavi. Samo mi je žao što imam tako mali broj provjerenih prijatelja…

Otkrit ću ti jednu tajnu. Strastveni sam ribolovac. Vo­lim loviti ribe. To mi je najljepša relaksacija. I možda se Splićani čude kada me vide s udicom u ruci, ali ja sam tada najsretnija.

Helena je sjajna osoba, s vječnim osmijehom. Još bolja kao skladateljica. Kad smo vodili ovaj razgovor imao sam jubilarni rođendan i nastala je ova fotografija. Ne sjećam se tko je napravio ovu fotografiju, ali lijep je bio osjećaj uz Helenu i Terezu. Bilo je to na bazenu Jadrana 1997.

Ali ovu fotografiju s Bača, snimio je baš legendarni fotograf Feđa Klarić. I to u trenutku kad je Helena proglašena za Miss Bačvica 1971. Kakav lipi Feđin zapis. Baš lipi fotografski zapis za sjećanja!

Da, Elle était si jolie!

Op. Zašto više nema izbora Miss Bačvica?

Moja reakcija na članak je...
Vau
49
Haha
0
Hagić
9
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime