Ono što je značio Jacques Brel za francusku šansonu, to bi se isto moglo primijeniti i na Ibricu Jusića na ovim našim prostorima i u ovim okvirima. Ali i nešto šire. Baš kao što je to slučaj i s Brelom… Jusićeva šansona možda nema onaj dramaturški ton kakav je imala kod Brela. A i relacije su posve drugačije. Jusić je sjajan interpret. To je bio i Brel!
Ibričini pjevački počeci vode nas u njegov rodni Dubrovnik. Tamo je sve počelo prije više od pet desetljeća, na čuvenim Skalinama, s ponoćnim koncertima… Onako za gušt, za gitaru, za prijatelje, za dušu, za brojne turiste.
Skaline su sudbina, konstanta u njegovu bogatom umjetničkom životu.
Trnovit je put prošao Ibrica Jusić dok nije postao samo Ibrica. Ali valjda je to uvijek tako kod ljudi koji imaju svoj poseban govor, koji u sebi nose nešto više od drugih; istinsku pravu muziku! A on je to nosio. Od prvih dana Ibrica je bio drukčiji. Još iz vremena kad je pjevao Celuloidnog pajaca, Ponoć, Još uvijek ne znam neke važne stvari…I kad je prvi put izveo Mačku ili Brelovu Nemoj ići, za koju mu je sam autor rekao slušajući ga kako to izvodi, da ima osjećaj da je pjesmu pisao za njega.
Ono što je Ibricu uvijek izdvajalo iz kruga koji se zove hrvatska estrada - njegova je neovisnost. On ne pripada nikakvim klanovima, nije bio pjevač po narudžbi, nije bio ničiji. Pripadao je i pripada samo svome svijetu koji zna biti težak, ali zato na svoj način poput usamljena jahača uživa pod zvijezdama tog i takvog svijeta.
Na način kako on to zna i želi. Izdvajala ga je i vrhunska interpretacija, moć tumačenja.
Ibrica se mijenjao; s pjesmama, s godinama, u licu…i svaki put bi bivao boljim.
Sjećam se jednog njegovog davnog solističkog koncerta u splitskome HNK-u. Bio je rasprodan. I gotovo sam bio uvjeren da ću sa svojih četrdesetak godina biti najmlađi među publikom. Ta, vani su se vijorile zastave “dance standarda”, narodnjaci najgore vrste, pjesmuljci… Pa zar nije i danas važno biti u pjevačkom poslu s dobrim poprsjem? Tko to još sluša kako se i što pjeva? Važno je da šušti i da je tekstopisac “uboja” onu “pravu stvar” zbog koje će raja “poludit” i dizat ruke ravno… Dva mjeseca!
Evergrini nisu bili u modi već tada.
Zanijemio sam kad sam u dvorani vidio da je bilo čak i više onih koji se nisu ni rodili kad sam ja slušao Ibricu. I tad sam ponovno saznao neke važne stvari, složio kockice u svojoj glavi. Nije sve izgubljeno. Nije! Pjesme će biti sve do onoga trenutka dok bude kvalitete, dok bude vrhunskih izvođača poput Ibrice.
Bio je to maestralan koncert za pamćenje.
Ibrica ne bira publiku, niti može. Ona izabire njega. I sve je to u jednom fantastičnom skladu…Pa i pozornica na kojoj je nastupio i na kojima nastupa: jedan reflektor, jedan pas (uvijek), jedna gitara koja sjajno svira… Dohvatljivi komad tišine i pjevač.
Leonarda Cohena nam je donio taj čudnovati hazarder. I ne samo njega. Publika još uvijek traži i one stare „stvari“ od Još uvijek ne znam neke važne stvari, Mačku…
Neki kažu da je čudnovat, tajnovit njegov privatni život o kojemu se tako malo zna, o kojemu se više šuška o stvarima “iz pouzdanih izvora”. Ali njegov privatni život je samo njegov. I on to čuva za sebe i u sebi. I zato nam katkada zna podariti i grč na licu i vječni osmijeh, i krik u glasu i umilne žice na gitari. I PJESMU!
I zato je sve to skupa jedinstveno, unikatno, neponovljivo. Po bilo kojim mjerilima u rangu sa svjetskim izvođačima. To sve zajedno: i lik, i boje, i zvuk, i glas i ta čudnovata kantautorska atmosfera koju stvara oko sebe ima svoje ime - Ibrica!
Sve ono što je napravio, što je donio iz Dubrovnika, iz Pariza, što je uzimao i davao i daje – vrijedno je divljenja i neponovljivo. I zato je dobro što hrvatska estrada ima jednog Ibricu, dobro je što ga svijet ima, dobro je što još uvijek u ponoć ljeti na Skalinama započinje svoj koncert s pjesmom Ponoć. Ta Ponoć bi mogla simbolizirati i mrak koji već dugo natkriljuje estradno nebo s Istoka i sa Zapada. Pjevajući je, Ibrica nam daje jasan signal: ako brod tone, dovoljno je i nekoliko slamki za spas, pa makar se te slamke zvale Radojka, Arsen Zvonko ili Ibrica. Svejedno je. Važno je da brod brodi! Jer, uvijek će se naći neko ime, neka lanterna koja će zasjati punim sjajem (poput IBRICE) i ocjena za ukupan dojam bit će ipak prolazna za sve ono što se u matičnim knjigama vodi pod nazivom hrvatska estradna (glazbena) scena.
A recept za jednu tako uspješnu karijeru nije samo bogomdan. Ibrica je oduvijek učio i uzimao od najboljih, filtrirao je to u sebi i darivao ljudima kroz pjesmu.
To što je njegova pjesma sve bolja, nije samo njegova zasluga. Valjda bi nešto valjalo pripisati i publici koja ga je (ipak) bodrila tijekom nešto više od pet desetljeća. Forma šansone kao glazbeno-poetskog izraza, dobila je u njemu pravog tumača i vrhunskog interpretatora ne samo te forme. Šansona ima jedan jedini uvjet koji se sastoji od tri dijela: poezija, interpretacija i emocija. To je i osobna iskaznica Jusića, kojemu je stariji brat jednom dao u ruke gitaru, i od tada pa do danas nije se odvajao od nje. Ni jednog jedinog trenutka ovi dubrovački čarobnjak nije izdao te darovane žice, nije izdao glazbu. Nije izdao poeziju!
Zar to već nije dovoljno spomena na čovjeka kojega se tako rijetko sjete mediji?
Eh, da, baš sam ga zvao jučer, tek da ga pozdravim. Ne da bih mu rekao kako pišem nešto o njemu. I onda mi je rekao da priprema jednu pjesmu o psu. To me nije nimalo začudilo. Ima ona jedna njegova divna pjesma Ibrica Jusić+pas, soba 501. Biti će valjda i drugih posvećenih psu. I još mi je povjerio: Preselio sam se iz Zagreba u Dubrovnik. I sretan sam što napokon upoznajem svoj grad!
