ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (63) – Oliver Mlakar: Stvarno, kad ćemo dobiti još jednog Mlakara

U mnoštvu lica koja nam se svakodnevno, manje ili više uspješno smješkaju s malih ekrana, jedno je još uvijek nezamjenjivo: Oliver Mlakar!


Taj sjajni voditelj zaštitni je znak HRT-a. Još uvijek! On je vjerojatno čovjek koji se najviše puta pojavio na malom ekranu, čovjek čiji glas i stil jednostavno mame da se pogleda televizijska slika, emisija – bez obzira što se tog trenutka radi u kući.
Ali Oliver Mlakar nije oduvijek bio takav kakvog ga danas poznajemo, opušteni,  šarmantni voditelj. Njegovo ozbiljno lice prije gotovo pet desetljeća bilo je kao stvoreno za ondašnji televizijski Dnevnik u kojemu je voditelj bio zapravo klasični spiker, čitač izvještaja s niza događanja.  Oni koji se sjećaju Mlakara u toj ulozi, u crno bijeloj tehnici, znaju da tad nije bilo “ekrana idiota” s kojega se danas čitaju vijesti, da nije bilo sjajnih stolova punih neona a ni famoznih sjedalica na okretanje: jedna kamera bez pokreta, jedno lice bez suvišnih pokreta, bezbroj listova papira i… Neograničeno vrijeme emitiranja Dnevnika!


Teško je tada bilo i zamisliti da će jednoga dana spiker Oliver Mlakar postati najpopularnije voditeljsko ime na našim prostorima. Ali on je, čini se, imao baš ono nešto više za novu televiziju, za nove sadržaje. Uz izraziti talent i bogom dano lice koje kamera tako vješto ljubi.

Publici se, istini za volju, jedno vrijeme više sviđao beogradski televizijski voditelj kviz-emisija i drugih zabavnih priredbi, Mića Orlović. Bio je nešto opušteniji za ondašnje pojmove televizijskog novinarstva. Ali, kad je Oliver uz spikerski posao počeo raditi i neke druge televizijske poslove, gledalište je odmah shvatilo da je osim  dubokog  glasa koji je imao Orlović, potrebno i ono “još nešto” što je teško objasniti ali što se sasvim lako prepozna u tinelu, sobi, kuhinji ili kamo već spada ta čarobna kutija s ekranom, i u načinu kako je to već dugi niz godina radio Oliver Mlakar.

Kviz emisije bile su strahovito popularne na području  tadašnje države, i bilo je gotovo nemoguće zamisliti da bi netko drugi mogao to bolje raditi od jednog i jedinog Miće Orlovića.

No, pojavom zagrebačke Kviskoteke i Olivera kao voditelja, Orlović je ubrzo pao u zaborav.

Mlakar nikad nije glumio zvijezdu, ni u studiju ni na ulici. Znajući što ljudima koji se prvi put pojavljuju pred kamerom znači podrška voditelja, uvijek je razgovarao s kandidatima Kviza, ne samo o pravilima već i  onim sporednim stvarima koje stvaraju zbrku u glavi čovjeka nenavikla na svjetlost reflektora.

– Moju ulogu, pored one voditeljske, usmjeravao sam i na to da pokušam kod ljudi “razbiti” sve one televizijske zapreke koje se nameću kad se čovjek prvi put nađe pred silnom tehnikom, rasvjetom, kabelima…. Pokušavao sam im razbiti tremu i ta  uloga i zadatak uvijek su me  veselili. Pa i  danas kod mlađih kolega ili kolegica koje  sa mnom znaju voditi neku priredbu.

Teško je  odrediti kad se zbio taj presudan trenutak koji je Olivera afirmirao kao nezamjenjivog voditelja. Kad se prije četrdesetak godina pojavio na Splitskom festivalu u ulozi voditelja,  on je u tren oka i za publiku na Prokurativama, a i za televizijske gledatelje postao sastavni dio te fešte vedrih nota pod kolonadama.

I još  danas u Splitu znaju reći: nema Splitskog festivala ako ga ne vodi Oliver Mlakar!

Za razliku od nekih televizijskih ljudi kojima je kamera  tek samo idealna mogućnost da pokažu svoje lijepo lice i eventualno poprsje svekolikom pučanstvu, koje svojim fotografijama pune novinske stupce, Oliver je kao pravi profesionalac pomno dozirao svoju privatnost. On nikada nije želio biti lutka s ekrana, a svoj privatni život ostavio je tamo gdje mu je mjesto. I to je jedan od razloga što je oduvijek bio interesantan novinarima.

Ipak, za njega se ne može reći kako će odbiti novinarski razgovor, ali će svojom prijatnom distanciranošću dati do znanja, odrediti crtu do koje se može ići s pitanjima.

– Uvijek sam imao razumijevanja za novinare. Oni su, što je normalno, uvijek tražili za svoje čitatelje one detalje koji su interesantni određenom krugu čitatelja. Za takve stvari najbolje bi bilo poviriti kroz obiteljsku ključanicu. To, dakako, nisam dopuštao jer sam uvijek smatrao kako treba razlučiti privatnost od  posla koji se radi. Uostalom , ljudi su me sasvim dobro prihvaćali onakvog kakav jesam. Živim sasvim normalnim porodičnim životom u kojem svatko ima svoju ulogu i značenje. U obitelji se zna red, a što se mene osobno tiče, tu sam uvijek da pomognem gdje mogu i kad imam vremena.

Ipak, televizijski junaci, posve razumljivo, privlačili su pozornost javnosti. Pa čak i u ono doba kada je žuto novinarstvo bilo nepoznanica u tisku.

– Premda sam još 1964. godine usporedo s Dnevnikom počeo voditi i neke priredbe zabavnijeg karaktera, ja sam dugo čekao  na šansu da se i u takvom poslu pokušam dokazati. Poslije te silne ozbiljnosti koju je tadašnja publika očekivala od voditelja Dnevnika, mislio sam da me neće prihvatiti i u toj ulozi. Ali prevario sam se. Sjećam se da je jedna od prvih takvih priredbi bila “Pjevaju vam prvi put”, televizijska emisija koja je predstavljala pjevače amatere. Dosta zgodna za ono vrijeme i televizijske mogućnosti. Onda su uslijedili brojni pozivi za vođenje festivala, od “Zagreba”, “Melodija Jadrana”, odnosno “Splita”, “Opatije”, a uskočio sam i u već uhodanu i silno popularnu televizijsku emisiju koja se zvala “Jadranski susreti”. Bila je to ljetna emisija koja je išla u živo, a sjećam se da sam taj svoj prvi zadatak odradio u Kraljevici. Jadranski susreti su se održavali svakoga tjedna u nekom drugom mjestu i stvarno su bili jako popularni.

Koliko se puta pojavio u ulozi voditelja, koliko je festivala vodio, izbora za miss i sličnih priredbi, vjerojatno ne zna ni Oliver a ni njegova matična kuća HRT.

Pobjedom  zadarske skupine “Riva” na Eurosongu’89, stvoren je veliki problem za tadašnju JRT, odnosno RTZ. Jer, bio je to televizijski projekt koji ima svoje zadatosti, sve moguće mjere,  i visinu i širinu.

Premda je pobijedila hrvatska skupina s hrvatskim izvođačima i autorima, Beograd kao glavni grad tadašnje države bio je zainteresiran za organizaciju. Međutim, Eurosong’90 održan je u Zagrebu i taj izazov za RTZ bio je golem. Pitanje voditelja koji se obraćaju milijunskom auditoriju ne samo gledateljima u Europi već i u svijetu, presudno je pitanje. Ali Zagreb je imao spreman odgovor i kao voditeljski tim na pozornici su se pojavili čuvena Helga Vlahović-Brnobić i Oliver Mlakar.

Upravo su oni zadovoljili vrlo stroge kriterije. Jer, tu nije bilo samo pitanje ugodnoga glasa već i snalaženja u jednom velikom televizijskom projektu. Načinom vođenja,  posebice  konferansom na nekoliko stranih jezika Helga i Oliver su briljirali pred svjetskim auditorijem.

Sve to što je Oliver godinama ulagao u sebe, u svoje obrazovanje, iskazalo se na tom koncertu. I upravo je u tome razlika između njega i njemu sličnih kolega i kolegica, koji su nekada morali proći sve stepenice da bi došli do nekog zahtjevnijeg zadatka. I nekih današnjih televizijskih manekena kojima je jedini životni cilj pokazati svoje lice pred televizijskim gledateljstvom.

Ozbiljan pristup svakom poslu , visoka profesionalnost, znanje i velika doza  voditeljskog šarma, odlike su Olivera Mlakara. Takvu popularnost i status teško da će netko drugi uspjeti dosegnuti.

Stvarno, kad ćemo dobiti još jednog Olivera Mlakara?


Mlakar, Oliver spiker, radijski i TV voditelj (1935). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Spiker na RZ-u od 1957; na TVZ-u od 1963. S G. Bonetti čitao sve tekstove u Dnevniku, emisiji Jučer, danas, sutra i drugim informativnim emisijama. S vremenom postao vodeći spiker i TV voditelj te jednim od najpopularnijih lica TVZ-a/HRT-a. Sredinom 1960-ih počeo voditi i zabavne festivale, zatim najgledanije programe, poput Porina, Dore, izbora za miss, proslave važnih godišnjica i dr. Voditelj kontakt-emisija i kvizova: Znaš, znam (1969), Malo ja, malo ti (1970), Jadranski susreti (1971), Tri, dva, jedan – ali vrijedan i Sve ili ništa (1972), Kviskoteka (1980), Brojke i slova (1986), Kolo sreće (1993) i dr. Bio je urednik i prevoditelj inozemnih programa. Nakon umirovljenja 2002. vodio brojne programe i festivale (npr. Nedjeljno popodne na bosansko-hercegovačkom OBN-u sa S. Zalepuginom i M. Orlovićem). U sezoni 2006–07. vodio obnovljenu Kviskoteku na Novoj TV. Odlikovan Redom Danice hrvatske 1995.


(HRT leksikon)

Moja reakcija na članak je...
Vau
19
Haha
0
Hagić
2
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime