I prije zagrebačkih »Novih fosila«, Rajko Dujmić, autor svih hitova popularne grupe, otpjevao bi na svakoj ploči po jednu skladbu. Ali, on je odlučio krenuti solističkim vodama, a upravo u vrijeme dok budete čitali ovaj tekst, njegov pjevački (vinilski) prvijenac »Nizvodno od raja« bit će pušten u prodaju...
Naravno, bilo je to krajem siječnja 1993. kada sam razgovarao s ovim velikim autorom kojega se rado sjećaju sad već i mnoge generacije.
-Prepun sam posla oko moje nove ploče. Da, radi se o ploči a ne o kazetama. Zahtijevao sam vinil jer se na CD čeka malo duže, a ja sam nestrpljiv, a pored toga, kazete su neprikladne za radio izvedbe. Ploča mi je draža i zbog omota. Moja će imati dupli, na koji može stati puno slika i tekstova, što je jako zgodno - kaže Rajko Dujmić.
Je li je bilo teško nakon toliko godina skladateljskog rada, rada u grupi, odlučiti se za solističku pjevčku karijeru?
-Da, bilo mi je teško, ali ja sam to želio. Do sada sam morao misliti o drugima, o njihovim ograničenjima. Sebe, dakako, poznajem znatno bolje. Znam što mogu i što želim.
Što možeš, što želiš?
-Mogu puno toga; mogu pjevati, a to će se vidjeti i na mojoj ploči, mogu aranžirati, pisati glazbu - mogu sve što hoću!
Tko je napisao pjesme za album »Nizvodno od raja«, premda sam gotovo siguran tko bi mogao biti autor?
-Narudžbe dolaze od Boga, a ja sam samo činovnik koji zapisuje sve to.
Hoće li to biti standardni, prepoznatljivi zvuk Rajka Dujmića ili nešto baš posve novo?
Kao Mozart
Uvijek ima nešto od Rajka, ostalo je od Boga. Neke su pjesme simfonijske, neke su klasične... To je potpuno novi zvuk i nitko ga u Europi nije koristio. Nešto posve drugačije.
Što želiš postići s tom pločom?
-Želim biti drugačiji, komercijalizirati finoću, snošljivost i jednostavnost - potpuno bez ikakvih prostota. Kao Mozart, otprilike. Cijela moja ploča je gola istina; sreća, tuga, vjernost, nevjernost, ulica, brak, skitnica - kompletan jedan život.
Spomenuo si i novog autora stihova?
-Da, to je Duško Gruborović, glumac kazališta »Jazavac« iz Zagreba, a kojega šira publika zna iz emisije »Jel’ me tko tražio?« Čovjek je 20 godina pisao pjesme i nikada ih nije pokazao. Pokazao ih je meni i sve sam ih uglazbio. Pjesme je programirao, aranžirao i sve gitare svirao Vedran Ostojić, klavijature Fedor Bojić i ja, prateći vokali: Emilija Kokić, Sanja Doležal, Nina Badrić, Silvana i Dunja SkopIjanac, a na ploči su radili ansambl »Stari Zagreb«, ton majstori Franjo Valentić i Hrvoje Grčević. Dakako, svega toga ne bi bilo da nije bilo toliko ljubavi od moje supruge Snježane i sina Tina. Na razumijevanju i strpljenju želio bih se zahvaliti susjedima, gospođi Sinčić i obitelji Badalić, zatim ekipama emisija »Jel’ me tko tražio« i »Sedme noći«; Janji, Senadi, Grgi, Nevenki i Efendiji. Oni su bili sa mnom dok sam putovao »Nizvodno od raja«.
Pomognite mi jer sam prvi put sam!
E sad moram postaviti ovo pitanje: Vjeruješ li ti u Rajka Dujmića kao pjevača?
-Vjerujem u Rajka Dujmića kao čovjeka i ljudi će ga voljeti, dugo, dugo… Znaš Gorane, nije mi bilo lako. U jednoj kontakt radio-emisiji, pitali su me je li mi bilo teško? Bilo mi je! Zašto? Zato što mi nitko nije mogao reći jesam li pretjerao. Sam sam morao odlučivati o tome je li nešto dobro ili ne. Čak sam zamolio slušatelje i rekao im: Pomozite mi, prvi put sam sam!
Ali sve će biti dobro jer između mene i publike kuca samo jedno srce.
Medicinska pomoć
Dok se stvaraju pjesme, mislim te narudžbe koje stižu od Boga, vjerojatno se troše silne emocije, a toga u tebi ima u izobilju?
-Točno je. To je živa istina. Ponekad mi je potrebna i medicinska pomoć da iznesem u pjesmi sve ono što se nakupilo u mojoj duši, da to sve stigne onim intenzitetom do slušatelja onako kako je to Bog namjerio, da stigne do ljudskih duša. Pokušavam kroz svoje pjesme dizati narod do najvišeg stupnja kulture. To je moja sveta dužnost, a to nije lako. Mi nosimo samo ova krhka tijela prepuna nekih neobjašnjivih naboja.
Ali, nisu ljudi ti koji odlučuju!
Kako sačuvati intimu dok se stvara, od znatiželjnika, novinara…?
-Ma je i ne pokušavam sačuvati jer se uvijek sve dozna. Oženjen sam, i to sretno! Iz prvog braka imam sina koji ima 9 godina, a žena mi je zagorska čeličana, armira sve što radim i puno mi je pomogla da se odlučim na ovaj korak. Mi smo generacija koja okreće svijet. Ljudi me slabo poznaju, misle da sam nedodirljiv, neuhvatljiv, prepotentan. Ništa od toga nije istina. Iza sebe imam iskustvo koje zavređuje strahopoštovanje. Uvijek sam pomagao mladim ljudima i onaj tko je zatražio moju pomoć, uvijek je dobio. Volim pomoći mladim kolegama. Takvi smo vam mi Dujmići.
Znaš li odakle su Dujmići?
Nemam pojma, znam samo da nisu iz Velog Varoša…
-Moj pokojni tata je bio pomorac, kapo od makine, a rođen je preko puta sušačkog nebodera. Znam da su se moji prije 30 godina spustili iz Mrkoplja na Sušak. Dujmići su stara sušačka porodica. Kostrena je puna Dujmića, a ima ih još i u Aržanu pored Splita i nigdje više. To je stara hrvatska loza. Majka je rođena u Beču i s te strane imam bečku školu u svirci, zato mi narodnjaci nikako ne leže.
Otkrij nam tajnu, na koju pjesmu s ploče pucaš?
-Na pjesmu »Om«! To je prvi zvuk koji je Gospod pustio na zemlju. Ja sam bio vođen time, naravno - mimo moje volje. To je moj život. Moja ploča je pjevajuća knjiga.
Tako je eto pričao Dujmić u siječnju 1993. godine. Bilo je to davno. I bilo ga je lijepo sresti (kao i svaki put), osjetiti njegovu skromnost, koja baš i nije neka poslastica za novine. Stvarao je on i prije 1993. i poslije. Sve do nenadanog odlaska! Zasigurno, u ovom našem glazbenom svijetu to je nenadoknadivi gubitak. To je kao da imaš gitaristički koncert bez žica. Rajko je (mimo mojih uvjerenja!) stvarno imao nalogodavca negdje Gore. I hvala njegovom Šefu za sve divne melodije što ih je darovao plavom dječaku i njegovim posredstvom našim profinjenim (podarenim) čulima!
