„Ima pjesama koje su počele izlaziti nakon dugogodišnje zapretenosti. To ja zovem minuli rad. Dvije su pjesme ključne za moj uspjeh, to je Dalmatina, svojevrsna esencija svega onoga što se živi i događa na ovim prostorima. Ljubo Stipišić-Delmata je u samo jednoj pjesmi sažeo muku, ali i ustrajnost, dostojanstvo i mirise čovjeka našeg podneblja. Bilo me je strah otpjevati je jer nisam želio narušiti njenu ljepotu, ali mi je bilo drago da pjesma ide šire. Druga je pjesma Sve ću preživit. Da nema Tijardovića, da nema Olivera, Đibe, da nema Stipišića-ne bih bio takav kakav sam!“
Baš tako, baš tim riječima je započeo Tedi Spalato na dogovorenom susretu za razgovor. Pa smo lijepo sjeli; ja pitao i pisao i bome-ispala lijepa duplerica u koloru.
Bilo je to justo prin dvadeset godišća!
O čemu ćemo? možemo o svemu!
-Ne znam o čemu bi ti priča. Najbolje o pismi. Nemamo o čemu drugom! Radim na promociji novog albuma. Završija san spot za pjesmu More snova, za koju je glazbu napisao Gibonni. a riči Marijan Ban. Uvijek se nešto događa u glazbi, a to sve treba bit dobro. Mislim da će završna faza biti pokušaj da napravim još jedan koncert u Lisinskom. Nedavno sam tamo imao nastup s klapom Cambi, kao gost na njihovom koncertu. Još ću snimiti dva spota za Zauvijek tvoj i Testamentum od Gibonnija i Ljube Stipišića. I to bi bilo to!
Čujem da se priprema i još jedan novi album?
- Pa, pripremam nešto i sad ne mogu reći koliko će glazbenih brojeva biti, ali želio bih posegnuti za osobama koje su ostavile trag u dugoj i sjajnoj prošlosti Splita.
Primijetio sam da se uvijek u pjesmi (a i u govoru) vraćaš davnim korijenima? Ne velim da to nije dobro, ali znamo kakvo je danas stanje u glazbi, što se vrti a što se ne vrti, što pali a što ne pali?
-Pa, kad već spominješ korijen... Imam jedan zub koji liječim, nešto s korijenom nije u redu. Likar će to sredit, ali dok on taj cijeli korijen ne vidi i istraži - zub će boljeti i dalje. Tako ti je to i sa životom i glazbenim opredjeljenjem. Zapreteno je to i nervom koji nas čini onakvima kakvi jesmo. Ima još tog starog vonja koji me vuče u istraživanja. Svi smo mi na neki način vezani uz korijene, ali nismo svjesni toga.To je kao gledati crno-bijele fotografije Marlen Dietrich ili Grete Garbo i uspoređivati ih s ljepotom današnjih žena... Takve korelacije valja uspostaviti i u svijetu glazbe.
Živo tkivo
U Splitu se o tebi godinama govorilo kao o pjevaču vrhunskih mogućnosti i velikom glazbeniku. Kako tumačiš činjenicu da je trebalo toliko godina proći da bi te odjednom svi prihvatili?
- Nije mi se ništa dogodilo što ja nisam želio da mi se dogodi ili u čemu se ja nisam prepoznao. Išao sam svojim putem. Glazba je živo tkivo koje se oblikuje, koje se mijenja iz pjesme u pjesmu. Jasno je da se ne može isto pristupiti tekstu Tina Ujevića i Gibonnija, premda su oni u suglasju jer je i jedno i drugo vrijedno. Ali, sve to traži drukčiji pjevački pristup. Vječno nešto istražujem u glazbi i ne želim se ponavljati. Radim, istina je, neke pomake, ali ne bitne. Suština je ostala ista, a ruho je drukčije. Ne želim izgubiti identitet. Međutim, neke su stvari nastale zbog istinskog glazbenog poriva. Tu su i moji suradnici u kojima teče svježa glazbena i poetska krv. Suradnja s mladima mi je dragocjeno iskustvo i mislim da su fantastično premoštene generacijske razlike. Glazba mora korespondirati jer je živo tkivo. Zato se mijenja, i mi se mijenjamo, i na dobrom smo putu da uskoro postanemo jedan dobar zdrav plod.
Zašto je bio potreban taj teži put do afirmacije, zašto takav životni izbor?
- Mislim da je to moj problem. Istina, moj put je na određen način bio teži, bio je prožet težim i mukotrpnijim načinom, ali je to zapravo prava slika mog karaktera. Moram se svaki put kod svake pjesme, uvjeriti da je to što radim dobro. Želim steći samopouzdanje i potvrditi se kao glazbenik. Drago mi je da se do životnih plodova dolazi polako i mukotrpno. A kad dođem do plodova, onda ih volim podilit s drugima. I onda stvar kreće.
Ima puno poezije u tvojim odgovorima, promišljanjima. Možda bi se jednog dana mogla pojaviti i knjiga poezije?
- Strah me je jer bi to opet bio jedan novi početak, a već mi je toliko dano... Ali. nije isključeno. Zapravo, poezija me najprije inspirira na glazbu. U glazbi riječ struji među noticama i onda glazba dobiva pravi smisao. Puno sam u životu pročitao i zato su moji kriteriji kad se o mojoj poeziji radi znatno stroži, pa se nisam drznuo ništa objaviti. Jer. smatram da to ne smije biti muka. Čovjek to ima ili nema. Za sada komuniciram i živim isključivo glazbeno.
Intima
Je li i intimni život dio te komunikacije, intima koja se na svakom koraku prikazuje?
-Složio bih se s tobom. Ali ne putem novina. Svaki čovjek ima pravo na privatnost. Ono što je najplemenitije, upravo je dio naše intime. Ipak, mislim da to »naše« moramo katkada pokazati drugome, pa mu možda pomogne da se vrati sa stranputica. Granica naše intime briše se kad se priopći drugima. Ponekad, za opće dobro, za određeni krug ljudi i prijatelja moramo izaći van i s našom intimom. Moramo se katkada prepoznati i ne zatvarati se u potpunosti u tu svoju intimu. Ali, moramo biti pošteni da ne povrijedimo drugoga. Ako mislimo iskreno i pošteno, onda nam se može oprostiti. Sve počiva na kategoriji davanja. Uopće nema potrebe uzimati. Jer, ako samo uzimamo, znači da nemamo što dati.
Dobra i loša glazba
Ajmo se malo dotaknuti stanja u našem estradnom svijetu. Pod jedan cirkuski šator smo smjestili i glazbene Shakespeare i X-romane. Je li to prirodan skup?
-Osjećam pozitivne pomake u hrvatskoj glazbi. Upravo devastacijom te glazbe, a postojao je jedan takav period, ljudi su shvatili neke stvari. Netko je prepoznao Gibonnija i shvatio da je njegova glazba dobra. Ljudi danas idu masovno na koncerte Cambija, a to znači da je prava glazba i prava umjetnost prepoznata i da je stasala. Imamo i nekoliko etno festivala. što ukazuje da su ljudi počeli razmišljati i o našem identitetu, baštini i kvaliteti. Ako je glazba dobro napravljena, ljudi će to osjetiti, prepoznat će da je nešto stvoreno s ljubavlju i znanjem. Konkretno, nakon što otpjevam pjesmu Ljube Stipišića Dalmatino povišću iritrujena , znaju me pitati ; što je pjesnik tim stihovima, koji su teški ali sjajni, želio reći? Oni su osjetili nešto veliko. Ako na tim ili takvim temeljima postavimo hrvatsku glazbu, to možemo pokazati s ponosom i drugima. I mladi će to prihvatiti. Glazbu dijelim na dobru i lošu, ali i svakoj drugoj osobi dajem pravo svog viđenja dobre i loše glazbe. Glazba je raznovrstan medij i može se pojaviti u nevjerojatnom broju oblika. Ne možemo slušati Bacha na svadbi i zabraniti ljudima da se opuste. Pristalica sam da u toj lepezi glazbenih stilova svaki čovjek pokuša pronaći svoju glazbu. U stara vremena glazba je bila privilegij moćnih i bogatih, a danas se može birati od Interneta do MTV- ja. I svatko bira što mu je drago. Odnos prema glazbi treba biti tolerantniji i demokratskiji. Ako se nešto ne može razumjeti, ne mora se odbaciti. Ipak, ono što ne vrijedi neće proći kroz vrijeme.
Gitara prijatelj
Čovjek s gitarom, tako bi te se moglo oslikati. Je li gitara potrebna uz veliki orkestar u Lisinskom ili je ona samo prijatelj, društvo za razbijanje straha?
-Dobro rečeno! Gitara je moj prijatelj i kad je ona sa mnom na sceni ja nisam sam. Vladanje nekim instrumentom pomaže glazbeniku u izoštravanju sluha, razvijanju mašte, a onda uz pomoć glazbala sam sebe korepetira.
Jesi li nastup u Lisinskom shvatio kao krunu svojih uspjeha?
- Lisinski je i izazov i priznanje i obveza čovjeku da ne stane u svom radu. Koncertna dvorana Lisinski je kultno mjesto za pjevača, i zbog mjesta i imena. Moj uspjeh je malen, ali je ipak samo moj, a to zato što se nisam predao. Na koncu je pobijedila ljubav prema glazbi. Uspjeh je ne predati se pred onim što život nosi, a nosi strahove i poniženja. Moj osobni uspjeh je što se nisam predao, jer je život izazov! Život se opet može sagledati i kroz more. More nosi sve značajke našeg života: ima mirnu valu, ima bonacu, ali ima i pučinu u vitru i pjeni. Taj izazov, pučinu na kojoj je našla barka u iskušenju, moramo prihvatiti da bismo na kraju došli u mirnu valu... I opet iznova i opet natrag. Neki usponi i putovi u karijeri su kod nekoga brzi, a kod nekoga spori. Dobro je da je sve ovo došlo dugogodišnjim radom. Sve je išlo na jedan ljudski način. I moja narav je takva da mi treba duže vremena za neke stvari. Ako ne okusiš na svojim plećima neke terete, nikada nećeš znati da postoji i nešto bolje. Nema u životu apsolutnog dobitka ni gubitka. Te dvije kategorije su naša sreća i tuga, naš uspjeh i neuspjeh. To se događa paralelno u životu i moramo funkcionirati u skladu s time. Kad nešto u našim životima dočekamo kao dobitak, moramo biti spremni i na gubitak.
