[dropcap]P[/dropcap]onekad, zapravo svakog tjedna, osjetim onu nekakvu nedužnu krivnju dok osvježavam svoja sjećanja na neke ljude. Pitam se ima li to uopće nekakvoga smisla u vremenu u kojem cvatu neke druge „vrijednosti“ a zaboravljaju se one istinske, umjetničke? Posebice ljudske! Ova nova, zapisana priča zadire na neki neposredan način i u moje (nedužno!) djetinjstvo. Najstariji brat, u onim nekakvim popodnevnim satima, pozvao bi u našu kuću Tonća Leontića, koji je svirao gitaru. I onda bi u dva glasa nastala pjesma.
Pa kakva!!!
Idemo preskočiti tu sliku…
Tamo nekih davnih godina ( a ova s Tonćom Leontićem je pradavna), upoznao sam Albina Kokezu, opernog pjevača, jednog od najljepših lirskih baritona. Imali smo puno susreta, pisao sam o njemu, razgovarao. On je pripadao onoj slavnoj, neponovljivoj splitskoj opernoj sceni.
Pa kakvoj!
Pa ćemo i tu sliku preskočiti i započeti jednu drugu, jednako blistavu i meni blisku.
U 109-om izdanju ide priča o Zlatku Aureliju Kokezi – opernom pjevaču, baritonu. Njegov dida po materi je Tonći Leontić, onaj čovik s gitarom. I glasom!
Koke, tako su zvali i Albina pa tako i njegovog sina Zlatka Aurelija: Koke je sjajan pjevač i čovik. I pisac, ali to ćemo spomenuti kasnije. Koke mlađi je moj i svačigov prijatelj. I priču sam odlučio započeti s pitanjem:
Evo ovi sa svojon armonikon!!!
Djetinjstvo, igre, ludorije…A onda dođeš kući i oko tebe svuda muzika; otac, mater, a bome i dida Tonći Leontić. I šta ti je onda bilo za činit?
-Zanimljivo je da smo bili prva familija u ulici koja je doma imala klavir, televiziju i telefon. Mama Marija je bila nastavnica glazbe i klavira. Na njenu žalost nisam ima puno volje za učit klavir. Otac Albin je bio poznat svima kao operni pivač. On, rođen na Toću, djetinjstvo je proveo u kući poznatog basa Ljube Šegvića u Šegvića dvorima, piva je doma, zatvara prozor, ali isto bi ga svi čuli na ulici. Mi dica bismo igrali na 'male branke' i druge igre, a prestali bi kad bi na televiziji bija film, serija ili utakmica. Susidi bi došli u nas, mama bi skuvala kavu, sidilo se isprid televizora u dva tri reda stolica i guštalo. Puno očevih kolega; iz Zagreba, Italije, Slovenije pa i iz Njemačke bilo je povremeno i često kod nas. Mama bi ih korepetirala na klaviru. Susid nam je bio Duško Kukovec, dolazili su Rino LoCiccero, Attilio Planinšek, Piero Fillipi, Nada Puttar Gold. Kasnije i Ferdinand Radovan od kojega sam isto učio. Znaš li da bi ka dite pratija predstave s mostova iznad pozornice, koji se ne vide u gledalištu, dio su tehnike? Sidija bi u gajbi šaptača Petra Kukoča Petraela. Naravno, ja bi to sluša. I gleda! Radio aparat i kao medij je i danas moj najdraži prijatelj iz tih dana. Gramofon 'Iskra' san dobija prije osnovne škole, zapravo kad san dobija svoju sobicu. Radio je bija iza glave na krevetu. Zna bi se po noći budit i slušat Glas Amerike i Willisa Connovera, tako je jazz bija i osta moja ljubav. Dida Tonći Leontić iz Varoša bi mi nosija svoje gitare i upozna me sa Paškom Jurašinom. I kod njega san povremeno iša i učija akorde i popularne pisme. Ipak, mama je željela da budem glazbenik i upisala me kod svog kolege Antuna Bučana, profesora cella u 'Josipa Hatzea'. Kad bi ga nosija, pošto je bila školska mala mjera instrumenta, zezali bi me kroz Radunicu: Evo ovi sa svojon armonikon!!!
A najdraže mi je bilo prepričavat filmove. Neke bi izmislija. Imitira san glumce, kauboje, policiju, konjanike, a mladi i stari sjedili na prag od portuna ili u našen dvoru i slušali. Tu san svatija da mogu glumit i predstavljat na zadovoljstvo svih i mojih roditelja.
Poznato mi je tvoje glumačko umijeće. Sjećam se emisije Radio drama Panoptikum što ju je emitirao 2. program Radio Zagreba?
-A čega se ti ne sićaš? Lipo je to bilo radit te radio drame. Snimane su u studiju Radio Splita, Narcis Šarić je bio ton-majstor, a glumija mi je otac, Pjero Jelaska, Vasja Kovačić i ja.
Ja ću biti pjevač, moj život će biti muzika. Kad je donesena ta odluka?
-Eto tako, i tada. Kao mlad počeja san u klapi koju san osnova u školi. Složija bi glasove i to bi bilo lipo i za nas i nastavnike. Otac je kasnije svatija da ja neću bit profesionalni cellista ili pijanista. Proba san svašta; od studija u Zadru talijanskog i engleskog jezika, Pedagoške akademije, dok nisu čuli da mi se razvija glas. Profesor Josip Veršić me pozvao u Zbor 'Brodosplit' koji je tek nastajao. Dakle još u gimnaziji san počeja malo ozbiljnije. Iša san posli na audiciju za kazališni zbor, na nagovor Silvija Bombardellija i Nikole Žličara, koji je bija tadašnji direktor Opere. Počelo je tako zapravo vrlo brzo. Splitske ljetne priredbe, pa onda u zgradi. Kad san se zaposlija stalno, krenule su i epizodne uloge. Onda je došla stipendija od nove kazališne uprave i na očevu preporuku san otiša u profesora Zlatka Šira u Zagreb.
Otac i 'šin'!
Prvi nastupi pred publikom, osjećaj, trema - ili bez treme?
-Prva su sola bila u zborovima. Pjevao sam solističke dionice u djelima Baranovića, Bombardellija itd. Istovremeno nastupao sa raznim ansamblima. A onda je Boris Papandopulo, spremajući Madame Butterfly, reka mome ocu da ima ulogu, zapravo dvi, za mene u toj operi. Tako smo zajedno u tadašnjoj teatarskoj opciji u Kinu Split Doma Brodogradilišta, stari Koke i junior zajedno nastupili. Ja prvi put, a maestro je jednom ponosno prekinija probu i uzviknija orkestru: Gledajte gore! Bogati! Otac i 'šin'! Trema je bila odma, samo ona korisna!
Split je falija stalno
Zanimljiv je tvoj umjetnički put. Operna scena - od zbora do solističkih nastupa pa onda odlazak iz Splita, usavršavanje. Uloge su se mijenjale i rasle?
-Baš tako, uloge su se minjale i rasle, brzo i prebrzo, ali prilike su
dolazile redovito i mislin u pravo vrime. Za velike uloge san treba dosta čuvara i pazitelja. O gospođi Oliveri Miljaković u Beču ne mogu naći toliko lipe riči koje bi opisale nju i njeno djelovanje na mene. Dakle, osobno, pa i obiteljski. Priko tih druženja, školovanja u njenom Studiju, upoznavanja velikih svjetskih ljudi, seminara kod Franca Correllija, Biserke Cvejić, Julijusa Kalmara i drugih sa Akademije - nisan se boja više nastupa. Dobija san prilike i ugovore sa dvije agencije i proputova puno.
I onda dolazi povratak u Split, jedno posebno okruženje , kao i svako kazališno. K tomu, ono splitsko…Podrška, eventualno osporavanje tipa; neš'ti njega i tako to?
-A Split je falija stalno. Nije bilo ničeg lošeg tada. Ansambl je bija ka jedna familija i svi smo navijali jedan za drugoga. Gosti u angažmanu kod nas su bili odmah poput nas. Prijatelji na probi, pozornici ili buffetu. A bilo ih je dosta Rumunja, Bugara, Talijana, Slovenaca, pa i tada mlada Amerikanka koja je odma postala Splićanka!
Znaš li ti Koke da ja, pored svega lipog i velikog što si ostvario na opernoj sceni, posebno cijenim tvoje literarne radove. A ti to da kriješ?
-E to dobro pitaš. Zapravo otkriva puno interesa kod mene od djetinjstva, crtanje, slikanje, pisanje, gluma …Istina ispisa san puno listova papira. Uglavnom rukopisom sve do mojih Ekstempora koje su nastale na prvome kompjutoru. Neke dijelove si čita ti na Radio Splitu u tvojoj divnoj emisiji. Sve je to još u printanoj formi i čeka tiskanje! A sad od kada san u penziji ili mirovini, ne triba puno mirovat, nego mirno, puno nešto lipo radit!
